Komentar: Moria ne smije ostati | Politika | DW | 23.09.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Komentar: Moria ne smije ostati

Bijeda u kampovima na grčkim otocima i na Sredozemlju ne smije nikoga u Europi ostaviti hladnim. Kada je u pitanju rješenje izbjegličkog problema, poštivanje ljudskih prava mora biti prioritet, smatra Dimitra Kyranoudi.

Dosadašnji izbjeglički kamp Moria više ne postoji. Kamp, kojeg su izbjeglice, humanitarne organizacije, aktivisti i mediji s cijelog kontinenta nazivali "Pakao na zemlji" je prije dva tjedna uništen u požaru.

Da je s požarom istodobno pronađeno rješenje za izbjegličke probleme onda bi kraj Morije bio dobra vijest – kraj mračnog poglavlja u grčkoj i europskoj povijesti.

Novi kamp je već gotov

No u roku od nekoliko dana je s novim kampom Kara Tepe već nastao novi smještaj na Lezbosu, u kojem se već nalazi više od 10.000 ljudi. Podsjetimo se: dosadašnji kamp Moria bio je koncipiran za oko 3.000 ljudi. Novi kamp će vjerojatno uskoro biti isti kao stari.Požar u kampu Moria i njegovo potpuno rušenje nije dakle doveo do promjene u izbjegličkoj politici. Baš kao ni prihvat 1553 izbjeglice s Lezbosa u Njemačku.

Novi kamp Kara Tepe, koji je podignut i uz pomoć UNHCR-a i izričito deklariran kao „prijelazno rješenje", u ne tako dalekoj budućnosti će slijediti novi dugoročni kamp – možda čak ponovo u Moriji. A ako ne tamo onda vjerojatno na nekom drugom otoku Grčke ili negdje drugdje na europskom tlu.

Problem tzv. izbjegličke politike ostaje dobro poznat: Pokušaj nečega što je pitanje ljudskih prava tehnički regulirati administracijom. Upravo ta birokratizacija izbjegličke krize na Moriji i drugim grčkim otocima rezultira katastrofalnim uvjetima života i time ugrožavanjem ljudskih prava izbjeglica koje tamo dolaze.

Izbjeglice će i dalje dolaziti

Dimitra Kyranoudi - DW Griechisch (Vorläufiges Kommentatorenbild) (Chryssa Vachtsevanou/DW)

Dimitra Kyranoudi

I istodobno znamo da će ratovi, kao i žestoke, kronične krize na Bliskom istoku, dijelovima Azije i u Africi i dalje izazivati jake izbjeglička i migrantska kretanja. Ljudi u potrazi za boljim životnim uvjetima će sjediti u gumenim čamcima ili olupinama brodova kako bi prešli Sredozemlje. I oni će u neljudskim uvjetima biti nasukani na vanjskim granicama EU-a. Ovo je upravo neizbježno. Jer očajnih ljudi koji su spremni učiniti sve za bolju budućnost će uvijek biti. To je svima nama dobro poznato iz povijesti Europe.

EU zahtijeva da se što je prije moguće pronađe „europsko rješenje" za izbjegličku bijedu.No ta zajednička linija nije prepoznatljiva ni u obrisima i nitko u politici ne vjeruje ozbiljno u to. Riječi „solidarnost" i „ljudska prava" su za europsku političku klasu postale prazne fraze, čini se da više nemaju nikakvo značenje. Građani, posebice mladi, to osjete. Njih je teško prevariti.

Izdaja povijesnog naslijeđa Europe

Europa je, svjesno ili nesvjesno, krenula putem izolacije, zastrašivanja, i širenja straha od „onih drugih" i tako gubi svoja bitna obilježja. I ona zaboravlja svoju vlastitu povijest, svoje povijesno naslijeđe: svoje tamne strane, ali i prosvjetiteljstvo, revolucije, duge borbe za slobodu, ljudska prava i pravnu državu.

Mi, mlađe generacije, smo već rođeni u vremenima u kojima se sve to podrazumijeva. No ipak se ne podrazumijeva. Poštivanje slobode, ljudskih prava i pravne države je teži put kojim moramo krenuti i u slučaju izbjeglica. Svatko od nas. I ne smijemo zaboraviti da svako skretanje s tog teškog puta brzo može odvesti do nove „sramote Europe".