Grčka teška vremena
Grci su glasali protiv posljednjih mjera štednje koje su predvidjele međunarodne institucije. No, bez tog dogovora neće biti ni među-financiranja koje su vjerovnici bili predvidjeli za razdoblje nakon 30. Lipnja, a ni pregovora o trećem programu pomoći koji bi toj zemlji pružio financijsku perspektivu.
Iako većina Grka želi zadrži euro, ostanak Grčke u monetarnoj uniji će sada već i iz tehničkih razloga biti problematičan. Jer, država sada nema novca da 20. srpnja isplati državne obveznice u vrijednosti od 3,5 milijardi eura koje drži Europska središnja banka (ESB) – i to je početak kraja. ESB jedino preostaje da proglasi insolventnost grčke države, pa tako i grčkih banaka.
U tom slučaju, šef ESB-a Mario Draghi ne može više računati s podrškom predsjednika država i vlada eurozone dodjeli takozvanih ELA-kredita grčkim bankama. Riječ je o kreditima za hitnu pomoć koji pomažu da se sačuva likvidnost, do sada su grčke banke bile na toj vrsti „infuzije“, ali ako ta pomoć izostane, to će značiti praktički kraj članstva Grčke u eurozoni.
Samo još nekoliko tjedana
Jedno je sigurno: bez dogovora s vjerovnicima, Grčka će izdržati samo nekoliko tjedana. Kontrola protoka kapitala je samo umanjila, ali ne i zaustavila, odljev novca i smanjenje likvidnosti banaka. One svakog dana gube stotine milijuna eura, jer im građani više ne vjeruju.
Grčka će se naći na izdisaju i iz drugih razloga. Čitava realna ekonomija će se urušiti zbog nedostatka sredstava za plaćanje, a država zbog recesije više neće ubirati prihode. Najkasnije krajem srpnja, ona više neće imati čime isplatiti plaće i mirovine.
Atena bi, doduše, mogla državne službenike isplatiti obveznicama - kao što je to učinila Kalifornija 2009. Ali, ta paralelna valuta bi imala dosta manju vrijednost od eura. Stručnjaci poput Hansa Wernera Sinna, šefa instituta Ifo, zato savjetuju Grčkoj izričito da ponovo uvede drahmu. To bi, kako kažu, poboljšalo konkurentnost grčkih izvoznih dobara.
Teške godine
Moguće da je tako, ali Grčku najprije očekuje višegodišnja agonija. Devalvacija od 30, 40 ili 50 posto bi značila da će se dugovi povećati u istoj mjeri. A nije sigurno ni da će izvoz postati uspješan. Grčka, osim maslina i cementa, nema značajnijih izvoznih dobara. A da bi mogla proizvoditi kvalitetne stvari, morala bi uvoziti odgovarajuću opremu – što s inflatornom drahmom ne bi bilo moguće.
Magazin Le Monde diplomatique s pravom ukazuje i na jedan drugi faktor koji će destabilizirati Grčku: „Povratak inflatornoj drahmi bi osiromašene građane izložio na milost i nemilost kasti onih koji imaju eure i koji bi doslovce pokupovali sve u državi. Rezultat bi bio najveća preraspodjela imovine od dolaska kapitalizma u bivši Sovjetski Savez.“
Već i zato će šefovi država i vlada euroskupine vjerojatno ponuditi Ateni nove pregovore. Grčka vlada ne zna se služiti eurom, ali dobro igra poker. Ona zna da je Grčka potrebna partnerima u Europskoj uniji, NATO-u i Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj. I zato će stalno dobivati novu „posljednju šansu“...
Sada nam zato prijeti definitivno nastavak ove tragikomedije. Važne odluke u Vijeću ministara EU-a moraju se donositi jednoglasno. Znači da je potreban glas i lijevih ideologa iz Atene. Ta nužnost jednoglasnosti načelno ima u sebi nešto dobro, jer tako su sve strane prisiljene na kompromise. Ali nisam optimističan kad se radi o budućnoj suradnji s tima kaotičarima iz Atene.