Gospodine Putin, što Vi želite?
Kladili smo se. U dobro crno francusko vino.
Koliko dugo će Vladimir Putin ovoga puta ostaviti svog gosta da čeka. Pola sata? Sat? Sat i pol?
Izgubili smo. I sam gost je kasnio – francuski predsjednik Hollande. Putin je morao čekati. Neobično za ruskog predsjednika – ali i nekako prikladno, ukoliko uzmemo u obzir tko od koga što zaista želi.
Prava, tijesna, koalicija koja odlučno djeluje, „osovina dobrih“, ravnopravnih partnera: Moskva-Washington-London-Pariz, predvođena Rusima. To je bio, jeste i ostaje san Vladimira Putina, otkako je pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku nastupio s pomirljivim tonovima prema Zapadu.
Bombardira, a nitko ga ne hvali
Nekoliko dana kasnije, šef Kremlja naredio je bacanje bombi na Siriju i bio začuđen što ga svijet ne razumije. Umjesto priznanja i pohvala, stigle su kritike i sumnje. Zapad se trudio odgonetnuti prave motive Rusa. Želja za poštovanjem ostala je neispunjena.
Napadi na Pariz promijenili su situaciju. Rusija je Zapadu pružila ruku. „Moramo surađivati s Francuzima i moramo u njima vidjeti saveznike“, naredio je Putin svojim generalima – pritom je izgovorio ono što većina njegovih zemljama i sama misli i osjeća. Jer, bez obzira na veliku propagandu protiv Zapada, većina Rusa se više osjeća europski, nego azijski. A Francuska je oduvijek bila san.
„Mi smo Pariz“
Do prave, stvarne solidarnosti sa Francuzima došlo je kada su teroristi u Parizu ubili veliki broj ljudi. Šok zbog tog napada bio je možda i veći od užasavanja nakon pada ruskog putničkog zrakoplova u Egiptu. Rusi su iskreno tugovali i bili ujedinjeni u nesreći s Europom. Šanse za zajedničku borbu protiv terora ponovo su se stvorile, i pored svih političkih razlika.
Ali onda je došao udarac. Udarac – ili nož u leđa, kako ga Putin naziva. Upravo prijateljska Turska oborila je ruski vojni avion – „podmuklo“, rekao je Putin govoreći o izdaji. Incident u sirijsko-turskom pograničnom području, mogao bi se pretvoriti u iskru koja bi, brinu se mnogi, mogla prerasti u nešto gore. Moskvi se zamalo opet našla na rubu, izolirana od strane Zapada. Od Zapada, s kojim se htjela boriti protiv IS-a.
„Dragi Vladimire“
To što su se stvari razvile drugačije, može se zahvaliti Putinovom snu – snu o snažnoj koaliciji protiv IS-a. Ali i zahvaljujući Hollandeovoj odlučnosti da uđe u koaliciju s Rusima. „Francois“ i „dragi Vladimire“, kako su se jedan drugom obratili u Moskvi, napravili su međusobno određene ustupke.
Hollande je govorio o „Islamskoj državi“ i „drugim teroristima“ koje se mora poraziti – što je od početka cilj Moskve. Putin sa druge strane obećava da će ostaviti na miru umjerene Assadove protivnike koji se također bore protiv terorizma. Razlike i dalje postoje oko Assada. Putin je, više nego jasno, izrazio svoje uvjerenje da se bez sirijskog šefa države, ne može pobijediti u borbi protiv IS-a. Više nego jasno Hollande je pak poručio da Assad mora otići.
Ta razlika bi mogla izjaloviti sve pokušaje bratimljenja. I ostaviti Vladimira Putina da i dalje čeka: na sljedeću priliku kada će sa Zapadom razgovarati kao ravnopravan partner.