Dosta je antisemitizma!

Zar nitko ne primjećuje koliko daleko smo ostavili iza sebe početne ideje koje smo ipak svi skupa željeli obraniti? Odavno se nalazimo u ozračju europskog antisemitizma, u mržnji prema Židovima u Europi!

Primjera je cijeli niz: Pariz, gdje je preživjela Holokausta bestijalno ubijen jer je bio židovske vjere. Velika Britanija, gdje je Laburistička stranka potresena antisemitskim skandalima, a njen predsjednik ne poduzima ništa. Mađarska, premijer Orban napadno priča o navodnoj teoriji zavjere Židova Georga Sorosa. Poljska koja se očajnički pokušava definirati kao nevinašce, kad je u pitanju njezin antisemitizam tijekom Holokausta nakon toga i sve do danas. Austrija, gdje desničarski ekstremisti u vladi provode svoje zlo, a kancelar Kurz im, zbog svoje kalkulacije čije je svrha održavanje na vlasti, čini društveno prihvatljivim. Čini se da je antisemitizam ponovo legitimiran i na izborima legaliziran.

Dosta je!

Da i u Njemačkoj. Ovdje već desetljećima židovske škole, vrtići i društveni centri moraju biti štićeni od starih i novih nacista. Političari Alternative za Njemačku (AfD) opisuju spomenik Holokaustu kao spomenik sramote i žele prekrojiti kulturu sjećanja. I ovaj AfD, jedna desno-ekstremistička stranka s rasističkim i antisemitskim parolama, koje se ne mogu prečuti, je prvi put ušla u Bundestag.

Svakog vikenda protivničke nogometne momčadi se „vrijeđa" kao Židove - i gotovo nikoga to ne uzbuđuje. Pričaju se vicevi o Židovima i iako oni nikada nisu smiješni, unatoč tome ljudi se smiju. I opet se nitko ne uzbuđuje. Židovska groblja redovno bivaju oskrnavljena. A na internetu bijesni mržnja, prezir i huškanje.

Dosta je!

Ne samo u digitalnom svijetu, nego i u realnom doživljavamo neobuzdane, besramne mrzitelje ljudi - već desetljećima. Oni koji se opravdavaju i kažu, da je ovo ili ono ipak moralo „jednom biti rečeno" i onda pljuju samo čistu mržnju, verbalno nasilje, antisemitizam i rasizam. Ipak upravo za to nema opravdanja i za to ne može biti razumijevanja - ni pod pojmom "prosvjedni birači".

Strukturalni, svakodnevni antisemitizam je postao navika. I upravo to je najgore od svega: ništa nas više ne uznemirava. Otupjeli smo. Previše smo navikli na svakodnevnu spiralu uzbuđenja modernog medijskog izvještavanja. No zbog toga jer više ne reagiramo, mi postajemo dio problema. Postajemo suučesnici i počinitelji.

Dosta je!

Točno je i sljedeće: uz desničarsku nacističku kao i ljevičarsku ekstremnu mržnju prema Židovima u Europi dolazi još i antisemitizam iz radikalnih dijelova muslimanskog svijeta. On je vjerojatno usmjeren protiv Izraela, ali njegova jačina i oštrina pogađaju u osnovi Židove, bez obzira na to gdje žive. Godinama se upozorava na ovakav razvoj događaja. Godinama izvještavaju pogođeni o svojim iskustvima u njemačkim školama i slabim reakcijama odgovornih.

Godinama u ovoj zemlji doživljavamo otvorenu agresiju u malim, ali rastućim dijelovima muslimanskih zajednica. Desetljećima njemačka država otvorenih očiju prepušta mlade agresivnim i nedemokratskim imamima iz Saudijske Arabije ili Turske i licemjerno se pravi iznenađenom kada se upravo ti mladi u konačnici radikaliziraju.

I dio izbjeglica mrzi Židove. One dolaze iz arapskih diktatura, koje vrše pritisak na svoje stanovništvo i šire mržnju prema Izraelcima i Židovima. To je ipak samo objašnjenje, ali ne i opravdanje.

Dosta je!

Njemačke elite stalno ponavljaju izraze solidarnosti koji ipak ništa ne mijenjaju. Ili s jeftinim parolama poput "Bez tolerancije prema netoleranciji" se brinu samo za vlastito umirenje savjesti.

U vrtićima ili školama se ne povećava broj osoblja. Lokalni političari redovno umanjuju opasnost od nacističke rulje kako bi zaštitili svoj regiju od lošeg imidža - kao da to ne bi bio već odavno slučaj ako kao u saskom Freitalu vlada desničarski teror. A policija, državno odvjetništvo i služba za zaštitu ustavnog poretka zakazuju ne samo u slučaju tajne terorističke organizacije Nacionalsocijalističkog podzemlja, nego i u Saskoj na prosvjedima Pegide („Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada") kao i u brojnim drugim slučajevima.

Mržnja prema Židovima je mržnja prema ljudima

Nije riječ primarno o solidarnosti sa Židovima, nego o angažmanu za sve i svakoga što ovu slobodnu zemlju čini. Što se zapravo još sve mora dogoditi kako bi se konačno djelovalo? Koliko propovjedi nedjeljom s glasnim porukama "nikada više" ili "vratimo se počecima" još može biti održano bez da govornici zanijeme od srama kada onda između ponedjeljka i subote promatraju što se događa bez da se zasrame jer ne djeluju?

Počinitelji mrze demokraciju, pluralizam, slobodu, emancipaciju i prosvjetiteljstvo. Izgaramo li zapravo dovoljno za ove vrijednosti? Branimo li ih s razumom i strašću? Ili su oni koji mrze toliko glasni samo zbog toga jer su drugi pretihi?

Ne pišem sve ovo zato što sam Židov, nego zato jer sam čovjek. Čovjek poput vas koji čitate ovaj tekst. I zabrinut sam. I za vas.

Dosta je!

Michel Friedman je pravnik, publicist i TV voditelj a na Frankfurt University of Applied Sciences predaje imovinsko i medijsko pravo. Za Deutsche Welle vodi emisije "Conflict Zone" i "Na čašici razgovora s Michelom Friedmanom".