Posljednji čavao u lijes golemog zrakoplova Airbus A380 je došao iz Perzijskog zaljeva. Zračna linija Emirates, najveći kupac tog aviona, je poručila europskom proizvođaču kako će smanjiti svoju narudžbu sa 162 na još samo 123 aviona. To znači da žele još 14 komada, nakon toga je gotovo.
Prije tjedan dana je i australski Quantas stornirao narudžbu za osam zrakoplova tipa A380. Na kraju je to bila jedina razumna odluka da se nekadašnji ponos europskog proizvođača zrakoplova prestane proizvoditi. Za tri godine je kraj priče.
„Šteta za tako lijep avion", sada se čuje. Šef Lufthanse govori o „izuzetnom zrakoplovu" kojeg „obožavaju" i mušterije i posade aviona. Ništa od toga neće nestati već sutra, golema ptica neće tako brzo nestati s neba. Još mnogo, mnogo godina će privlačiti poglede putnika po zračnim lukama, baš kao što se još uvijek gleda golemi Boeing 747, glasoviti „Jumbo Jet". Ali jedno je fascinacija, ekonomičnost je nešto drugo.
Preveliki, previše skup
Još od samog početka je bilo rasprava o tom prestižnom projektu „Super-Airbusa" koji bi bio još veći od američkog konkurenta. Godinama su se i kotrljale glave pri čemu je ova velika ptica skoro i uginula prije nego što se prvi puta vinula u zrak. Ponekad su to bile i tek „sitnice" kao što su previše kratki kablovi iz nekog od čitavog niza pogona u Europi.
Ali u devedesetima prošlog stoljeća se duboko vjerovalo u tako golem zrakoplov. Jer posve je očito stalno rastao i broj putnika koji su željeli nekamo letjeti. I tu je bio problem: oni nisu htjeli stalno letjeti tek između dva čvorišta, bio to Frankfurt, New York ili Singapur. To znači da treba presjedati, a putnici mrze „loviti drugi avion". Manje zračne luke uopće nisu imale kapaciteta prihvatiti tog giganta. A pregraditi aerodrom samo da bi sletio A380 – to je bilo previše skupo.
A onda su tu i troškovi zračnih prijevoznika. Već i cijena je golema – njegova oznaka 380 je manje ili više i njegova cijena u milijunima eura. Dobro, o tome se uvijek razgovara u poslovima tih dimenzija: tu su i posebne želje prijevoznika, a tu su i uobičajeni popusti. Ali A380 nikada nije bio jeftina ptica.
Tu su onda i njegova četiri golema motora: čak i nakon problema s njima je ostala činjenica da su oni žedni kerozina. A on je prije bio jeftiniji. Tu je onda i golema stavka održavanja tako velikog zrakoplova i redovita zamjena skupih dijelova koji su rađeni samo za njega. Sve se to još isplati, ali samo ako je avion dobro popunjen. No, treba prodati 800 karata. Bilo je i planova da se napravi model sa samo dva motora, ali na njegov razvoj bi otišlo još najmanje 10 milijardi eura.
Naučili lekciju?
Ne, to se mora priznati Airbusovom američkom konkurentu - Boeingu. On je prvi počeo s tako golemim pticama. No dok se već stvarao A380, tamo je odlučeno da će još samo nadograđivati model koji leti još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Budućnost, shvatili su u Boeingu želje mušterija, leži u manjima, štedljivijima i za putnike ugodnijim zrakoplovima. Njihov 787 se prodaje kao lud, a Airbus je brzo ponudio sličan model: A350. I on se odlično prodaje, da sad uopće ne spominjemo A320, nešto kao leteći autobus koji se prodaje i leti diljem svijeta.
Odluka o prestanku gradnje A380 je zato i među djelatnicima Airbusa primljena razmjerno hladno. Posla imaju i bez njega, a mjere štednje su već preživjeli prije godinu dana kad je Airbus, zbog manje potražnje već morao otpustiti 4.000 radnika.
Zato tu ima i dobrih vijesti: Airbus će postojati i dalje, a iz projekta A380 se mnogo toga i naučilo. Na primjer, o internim nedostacima tako složenog lanca proizvodnje na toliko mnogo lokacija, što traži gigantsku logistiku. A naučili su valjda i da se na vrijeme mora slušati što kupci žele.
Obzirom da se već duže slutilo kako se Airbusu A380 crno piše, vrijednost dionica tog europskog koncerna zapravo već duže – raste. Od početka godine je to skoro 30%. Let nebu pod oblake Airbusa je čak i lakši bez A380.