Koliko su siromašni Nijemci doista siromašni?

Četvrt Großer Dreesch na jugoistoku Schwerina izgrađena je svojednobno za ljude u socijalizmu. Ni jesensko sunce ne može sive komunističke višekatnice učiniti simpatičnijima. Njihovi zidovi su ispisani grafitima, na svakom balkonu je postavljena satelitska antena i kroz zavjese se nazire titranje televizijskih ekrana. Na rubu ceste jedan pijani Rus razgovara s grmom. Iz trgovine jeftine odjeće «KiK» izlazi mladi čovjek koji je završio trgovačku školu. Nezaposlen, primatelj paketa socijalne pomoći pod nazivom Hartz IV. Dobija od države plaćenu stanarinu, zdravstveno osiguranje i 345 eura za život: «I čovjek s tim mora izaći na kraj, ali zapravo se ne može s time izaći na kraj. Ja sve dajem svojoj majci, to je najjednostavnije. Inače bih sve potrošio odmah u dva dana. Jer što je 345 eura? To nije ništa. Ja onda tu i tamo odem k njoj i ona mi da malo novca, nekad malo više, tako se najbolje može izaći na kraj. Barem ja.» Ovaj mladić ne želi reći svoje ime. On ima 27 godina, a izgleda kao da ima 40. Honorarno radi kao scenski radnik u Schwerinskom kazalištu za 160 eura mjesečno. 60 eura od toga ide Zavodu za rad. Kada mu na kraju godine ponestane novca, onda je tu, na sreću, još i majka. «Da, onda mi onda da nešto novca. Ona je umirovljenica. Ja joj, to onda, doduše, vratim prvoga. Ali većinom ona onda kaže, ajde, neka ti ostane, i tako nemaš puno novca. Tako se čovjek nekako provlači kroz život.»

Posao za jedan euro

Jeftinija odjeća nego u «KiK-u» može se naći samo u socijalnoj robnoj kući, još dublje u schwerinskoj četvrti Dreesch. Tamo Gabriele Dambrowski ima takozvani «posao za jedan euro» - što znači da dobija 1 euro po satu. Prije je radila u pogonu za otpravu pošte, danas živi isto od Hartza IV i od alimentacije za svoje dvoje djece: 1 300 eura za tri osobe, od toga 400 eura ide za stanarinu. «Zapravo je nemoguće izaći na kraj s Hartzom IV. Čovjek pokušava sve što je u njegovoj moći, samo na hrani ne bi trebalo baš štedjeti, ali djeci jednostavno ne mogu ispuniti sve želje jer se novac mora malo rasporediti u mjesecu, i to odmah od prvog dana. Često se mora kupiti nešto i na rate, ako stvarno ne ide drukčije ili na nekim sajmovima rabljenog namještaja.» I Gabriele Dambrowski izgelda starija nego što jest – kao da ima 45 godina, a ne 37.

Topli obrok za siromašnu djecu

Nekoliko stotina metara od socijalne robne kuće Savez za zaštitu djece nudi topli obrak za dvadesetero djece iz četvrti. Ali puno roditelja nema čime platiti ni simboličnu cjenu toplog obroka, tvrdi djelatnica kantine za siromašnu djecu, Ute Westphal: «Da, djeca od nas dobiju jednu ceduljicu na kojoj piše: tada i tada bismo htjeli imati novac za obroke, i često se događa da kažu da nemaju ili da je mama pitala je li se to može još malo odgoditi. To se događa. A jedan obrok košta 30 centi – mjesečno je to u prosjeku 8 eura. A nekad ni toliko nemaju.» Ute Westphal je posebno tužna kada čuje da djeca nisu ni doručkovala.