Klinička smrt Petooktobarske republike u Srbiji | Politika | DW | 23.06.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Klinička smrt Petooktobarske republike u Srbiji

Neki misle da je ubijena sa Zoranom Đinđićem. Ali nju je Aleksandar Vučić, uz pomoć protivnika, sahranio tek sada, stvorivši parlament bez oporbe, ocjenjuje Dragoslav Dedović.

Zgrada Skupštine u Beogradu

Zgrada Skupštine u Beogradu

Što se u Srbiji dogodilo toga 21. lipnja 2020? Privremeno – ili možda nešto trajnije – suspendiranje parlamentarnog pluralizma. Ako se naprednjacima pridodaju socijalisti kao vječni koalicijski partneri i poneki manjinac – vlast neće imati dvotrećinsku već petošestinsku većinu. I sam neobičan prizvuk te riječi koja označava pet šestina zastupnika Skupštine pod direktnom kontrolom Aleksandra Vučića – mada predsjedniku države to po Ustavu mora biti zabranjeno – govori koliko je situacija bizarna. Ali, kao što reče jedan bivši demokrat – koga briga za Ustav, važni su autoputovi. U Srbiji tako izgleda misli većina.

Što će Aleksandar Vučić raditi s tom kim-džong-unovskom premoći? Odgovor je jednostavan – više istog. Vladat će na osnovi partokracijske ucjenjivačke mašinerije, kontrole medija i tabloidnog spinovanja, uz oslanjanje na manje obrazovanu masu starijih sljedbenika i jednako pozamašnu masu zahvalne klijentele kojoj je omogućio da zagrabi malo ili malo više iz kazana. Suštinsko pitanje je hoće li mu svi ti sljedbenici, kojima je predsednik uvijek „lep“, okrenuti leđa kada na dnevnom redu bude Kosovo.

O, Meksiko, Meksiko!

Postoje dvostranački sustavi u demokracijama, ali Republikanci i Demokrati u Sjedinjenim Američkim Državama nikada nisu uspjeli na ovakav način uništiti političku konkurenciju i svesti je na dekor. Ono na što sada sliči Srbija, jest u stvari Meksiko u prošlom stoljeću – zemlja je bila de jure višestranački sustav, ali de facto – jednopartijska država. „Institucionalna revolucionarna partija“ vladala je preko 70 godina, sve do početka novog milenija. To je zastrašujući primjer.

Srbija postaje specijalni slučaj za politologe i sociologe koji će proučavati dovitljive načine demokratskog šminkanja hibridne države. Ni to nije nepoznato. U trokutu Moskva-Ankara-Budimpešta na djelu su sustavi koji demokratsku proceduru promatraju kao kanal za legitimiranje vlasti autoritarnih vođa. Između Minska i Bakua se manje trude oko demokratske šminke. Perjanice iliberalne ili dirigirane demokracije, ali i svi trampujušči demagozi na Zapadu, jesu Vučićevi uzori i ortaci.

Kamo ode onolika opozicija?

Što se dogodilo s onim sitnim, ambicioznim listama koje je Vučić projektirao kao zametak bezazlene oporbe? Bilo ih je dvadeset, zar ne? Kamo odoše „Metle“, „Suverenisti“, rojalisti? Dobro, Srbima ne treba baš kralj kad imaju Vučića. Ali studentski protestni pokreti ili psovački raspoloženi glumci?

Gutanje udice spuštanja izbornog praga na tri posto i marketinško samopreimenovanje – stara lica s novim nazivima liste i starim namjerama – nisu se isplatili. Uz njih su na izborima nastradale i razne potrošene petooktobarske figure. Odigrale su svoju posljednju političku piruetu uveseljavajući moćnog bivšeg radikala na čiju stranu su objektivno odavno prešli. Ironija sudbine se pobrinula za to da je i gazdin guru – koji je odrobijao svoje u Haagu za sve njih koji su govorili iste gnusobe devedesetih, a sada se prave ludi, jer su na vlasti – doživio istu političku sudbinu kao i njegovi ljuti kontrahenti. Ni on neće nikome nedostajati. Za utjehu, kod Marića u studiju uvijek ima mjesta.

I opozicione vedete u pokušaju i potrošene ostatke umiruće petooktobarske republike otpuhao je đavao samoobmane.

Bojkotaši na rubu

Cijela težina parlamentarne oporbe u Srbiji past će na široka pleća bivšeg vaterpolista Šapića. Čovjek jest plećat, ali bit će to mnogo i za njega. Premoć naprednjaka i Aleksandra Vučića će biti tolika da će u parlamentu moći izglasati kada i što hoće. Uključujući i promjenu Ustava. Dva milijuna glasova koji su pripali Vučiću određivat će sudbinu svih onih milijuna ljudi koji nisu glasovali za njega i koje nitko neće predstavljati.

Niti je bojkot uspio, kao što kaže Đilas, niti je propao, kako propovijeda Dačić. Ipak, u Beogradu je niska izlaznost pokazala da se građanima u dobroj mjeri gadi kombinacija korone i Vesića. Politička borba će se voditi izvanparlamentarnim metodama. Za njih će biti zadužene bojkotaške stranke, ako nešto od njih ostane.

Sudeći po stanju u tom dijelu političkog spektra, naročito u Demokratskoj stranci koja ponovo bremenita porađa najmanje dvije pravovjerne frakcije, oporbeno grupiranje na lijevom centru, mada hitno i potencijalno spasonosno, nije na vidiku. Pred imperijalnim stranačkim trupama Naprednjaka pala su „galska sela“ – Paraćin i Šabac, gdje priča još nije završena. Ti porazi su možda opasniji za oporbeno djelovanje od svega što se zbilo na izborima. Jer larva demokratskog otpora nigdje ne može postati leptir bez dobre lokalne baze. Tko bi rekao da će čovjek na karti Srbije slobodni teritorij tražiti u mjestima kao što je Svilajnac.

Kamo dalje, rođače?

Vučiću ni s izbornim pragom od tri posto nije pošlo za rukom inscenirati pluralizam. Njegovo upinjanje da izlaznost na mišiće dogura makar do pola, uz sve prijetnje, džipove bez tablica i telefonski teror, nije odlučujuće za legitimnost izbornih rezultata. Od 21. lipnja su naprednjaštvo i država isto. Na vrhuncu svoje moći Vučić bi, ako je pametan, mogao iz rezultata izbora iščitati i opasnu eroziju povjerenja u institucije i političke stranke, koja će, prije ili kasnije, naštetiti i njegovoj namjeri da vječno vedri i oblači. Bez konkurencije, njegova stranka će se pretvoriti u samozadovoljnu mješinu punu pohlepe.

Ovaj „povijesni rezultat" će Vučića postupno primorati da prestane mačevati se s izmišljenim neprijateljem – jer mu nitko više neće vjerovati. I da, uprkos poslovičnoj hvalisavosti i pozi žrtve, čak i kada je dželat, preuzme odgovornost za bijedu demokracije u koju je uvalio Srbiju na njezinom „putu u Europu“. Onu Europu iz koje uglavnom stižu čestitke na pobjedi i poneka kritika.

Stranačka zabava na sahrani

Totalna pobjeda naprednjaka je krupan korak u dekonstrukciji institucionalnog političkog pluralizma. Dugo su se ražalovani radikali pretvarali da su prihvatili strateška petooktobarska opredjeljenja izgradnje demokratskih mehanizma koji bi svakog budućeg autokrata, ambicioznog poput Miloševića, sistemski onemogućili. Ti mehanizmi – nezavisno sudstvo i slobodni mediji – u Srbiji nisu do kraja profunkcionirali ni do 2012. Sada su naprosto bačeni s palube. Svojim ciničnim likovanjem poslije pseudodemokratskih izbora, naprednjaci su pokazali da imaju namjeru od sahrane srpskog parlamentarnog pluralizma napraviti stranačku zabavu.

Aleksandar Vučić je u času trijumfa volje pokazao svijest o potpunoj singularnosti takvog događaja: „To je nešto što se nikada neće ponoviti.“ Ako budemo imali mnogo, mnogo sreće, predsjednik Srbije će biti u pravu.

Preporuka uredništva