Kina i Turska jedva čekaju ukidanje izvoznih kvota za tekstil

Tim je sporazumom svaka zemlja dobila čvrste izvozne kvote – pa čak i one koje uopće nisu imale tekstilnu industriju, poput Sri Lanke ili Mauricijusa. No, vrlo brzo je upravo tamo na tisuće radnika sjedilo za šivaćim strojevima. Tvrtke iz Koreje, Japana i Tajvana svoju su proizvodnju prebacile u zemlje koje nisu iskoristile svoje kvote, tako da se na kraju upravo u njima tekstilna industrija pretvorila u glavnu izvoznu granu. Ove godine taj sporazum zajedno s propisanim kvotama prestaje vrijediti.

Dan kada će se kvote ukinuti, a smiješkom prvenstveno iščekuje Kina, jer njezina je tekstilna industrija najveća u svijetu – ne samo da zapošljava oko 18 milijuna Kineza, nego će ove godine promet skočiti za 30 posto u odnosu na 2004. Procjenjuje se da će iznositi 183 milijarde dolara. Usporedbe radi, cjelokupna svjetska tekstilna branša ima promet od oko 350 milijardi. Svjetskim tekstilnim sporazumom Kini je bila dodjeljena kvota od 20 posto. Liberalizacijom tržišta vjerojatno će kineski tekstilni proizvodi preplaviti svijet – procjenjuje se da će Kina imati udio od 50 posto. Ova se zemlja dosljedno pripremala na ukidanje kvota – kineski su proizvođači u svoje pogone ulagali više nego bilo tko drugi na svijetu, no Chen Shujin, dopredsjednik kineskog saveza tekstilaca upozorava kako se stvara nepotrebna panika: ”Na temelju naših iskustava kod obrade tekstila i dobrog ishodišta za ulagače naravno da očekujemo nove strane investicije. Više će proizvođača doradne poslove prebaciti u Kinu, jer ovdje postoji na tisuće pogona koji mogu proizvoditi sve vrste tekstila, i to u velikom broju komada. No, ne mislim da će kineska roba preplaviti svjetska tržiša.”

Nijemac Ulrich Maeder više od trideset godina radi kao dobavljač za tekstilnu inudstriju i u gradu Ningbou, na istoku Kine vodi vlastitu tvornicu. On smatra da će ova zemlja osobito skočiti na području modnih odjevnih predmeta, a kako bi i sam profitirao od tog trenda svoje je kapacitete uvećao za 40 posto: ”Ukidanjem kvota dolazimo u idealnu situaciju da možemo završavati cijele programe, što do sada nismo mogli učiniti. Ograničavale su nas kvote za hlače, haljine, košulje ili bluze, tako da su se ti predmeti morali dovršavati negdje drugdje, gdje su to kvote omogućavale. Drugim riječima, što se izvoza i proizvodnje tiče, sigurno imamo puno veći omjer fleksibilnosti i otvorenosti."

Kako bi izbjegao trgovinske sporove sa Sjedinjenim Državama i Europskom unijom, Peking je krenuo u ofenzivu: na šest kategorija tekstila koje kineski proizvođači prodaju u inozemstvu uvedene su izvozne dažbine čime vlada pokušava unaprijediti izvoz kvalitetnije odjeće, a kočiti izvoz jeftine robe. Za Ralfa Köhlera iz tvrtke Freudenberg, koja u Shanghaiu proizvodi flis štofove to je mudra odluka: ”Kina će izrazito profitirati od ukidanja kvota i to će biti trend. Koliko su toga svjesni u načelu pokazuje najnovija najava dodatnog oporetivanja tekstilnog izvoza, čime se zapravo uvodi neka vrsta samoregulacije i kaže: ‘moramo paziti da ono što će nam dopasti ne uplaši ostatak svijeta i ne dovede do mjera koje bi bile usmjerene protiv nas. Drugim riječima – bolje spriječiti nego liječiti, bar u ovom slučaju.”

Promatrači ne očekuju daće odmah doći do pomicanja na svjetskom tržištu. Većina narudžbi za sljedeću jesensku sezonu odavno je već predana, a osim toga mnogi će proizvođači vjerojatno prvo pričekati hoće li zemlje poput SAD-a ipak posegnuti za mjerama protiv dumping cijena, a time i otežati izvoz iz Kine. Još nešto je presudno u tome da se čitav ulog ipak ne stavlja na kartu Kine: iskustva sa SARS-om su pokazala kako je dovoljan jedan virus da tjednima paralizira najveću svjetsku tekstilnu industriju.

A jedna druga tekstilna nacija – zbog toga što je uvjerna u svoje snage – ne strahuje od Kine. Riječ je o Turskoj, što ističe i jedan od tamošnjih proizvođača Kemal Günes: ”Mi imamo čvrsti udio na tržištu u Europi i Sjevernoj Americi. Turska je trenutno treći po veličini izvoznik u sivjetu. Etablirani smo, imamo stabilnu infrastrukturu i izgradili smo naše vlastite marke. I to posljednje je osobito važno: turska je u međuvremenu postala proizvođač s imenom, i sve više smo u svijetu priznati kao centar mode.”

Turska samo u Njemačku izvozi tekstil u vrijednosti od dvije milijarde eura. Sam Günes danas si može dopustiti angažman supermodela, tako da se u odjeći njegove proizvodnje s plakata smješka i Naomi Campbell. Oznaka ”Made in Turkey” uskoro bi trebala jednako dobro zvučati kao i nekoć ”Made in Italy”, nadaju se vlasnici turskih tekstilnih tvornica. Igra se naravno i na kartu jeftinije radne snage u odnosu na onu u Europi. No, unatoč tomu neki od etabliranih njemačkih proizvođača ne pomišljaju na to da proizvodnju prebace u Kinu, Indiju ili zemlje istočne Europe. Wolfgang Grupp, vlasnik Trigeme, tvrtke koja je najveći njemački proizvođač majica i odjeće za tenis, tisuću i 200 ljudi zapošljava isključivo u Njemačkoj. On kaže da visoke njemačke plaće Trigema nadoknađuje kvalitetom, ali i fleksibilnošću. Nema tog artikla koji se kod njih ne može od konca do gotovog proizvoda napraviti i dostaviti kupcu za 48 sati, tvrdi Grupp. Njegova upornost što se tiče ne micanja proizvodnje iz zemlje – o čemu je često govorio i na televiziji i u raspravama - ujedno se i nagrađuje: ”Mnogi potrošači ulaze u trgovine jer žele poduprijeti njemačka radna mjesta. S tim se susrećem kada se slučajno nalazim u radnji. Obraća mi se tada gotovo svaki drugi kupac i pita jesam li ja taj koji se pojavljuje na televiziji. tada mi kažu da su ekstra prešli 30-50 kilimetara kako bi demonstrativno pokazali kako i oni žele dati potporu privrednom prostoru Njemačke.” (Izvor: dlf)