Kako uopće kazniti da ne zaboli krivog?

Posljednje što se moglo čuti iz Teherana jest da on odbija da mu se bilo tko mješa u suvereno pravo razvitka atomske energije u civilne svrhe. Washington sumnja da je tu riječ samo o miroljubivoj eksploataciji atomske energije, ali sada se postavlja pitanje - što kada rok istekne i direktor Međunarodnog ureda za atomski program Baradei izvjesti Vijeće Sigurnosti kako Iran nije prekinuo svoj atomski program?

Sjedinjene Države žele što prije sankcije, tim više što su neki kazneni elementi već predviđeni donesenom rezolucijom. Jerry Sommer iz Međunarodnog centra za konverziju, ukazuje da to baš ne donosi mnogo: "Sve zemlje ne bi trebale isporučivati Iranu materijal ili tehnologiju koja je povezana sa proizvodnjom raketa ili sa programom obogaćivanja urana. Trenutno to niti ne čini niti jedna zemlja pa se tako jednostavno mogla i dogovoriti takva sankcija. Kao drugo se razmišlja o razmjerno lakim sankcijama, da političari Irana ne mogu putovati i da se blokiraju njihovi osobni bankovni računi."

Već se pokazalo kako su takve sankcije jedva išta više od simbolične geste. Zapravo niti gospodarske sankcije kakve su na snazi ili su vladale protiv Sjeverne Koreje, Kube, Jugoslavije pod Miloševićem ili Iraka za Saddama Husseina, još nikada nisu dovele do svrgavanja trenutne vlasti. Rezultat je obično bio da su stanovnici plaćali cijenu, a vlastodršci su uvijek nalazili put dobiti što žele. Povrh toga, Iran kao četvrti po veličini izvoznik nafte na svijetu, je nešto sasvim drugo od Sjeverne Koreje. Ali i Iran bi bio pogođen ako bi Amerika i svi njeni saveznici obustavili investicije u tu zemlju i zaustavili već dobivene kredite. "Sigurno bi zemlja bila najviše pogođena ako bi bio odlučen potpun gospodarski embargo. Ali to se meni čini potpuno isključenim jer bi cijena nafte skočila i preko 100 dolara po barelu a Rusija i Kina nisu pokazali niti najmanje volje složiti se sa takvim sankcijama. Jer to bi značilo da bi Iranu presahnuo novčani izvor od izvoza nafte što čini najveći dio državnog prihoda."

Sankcije su mač sa dvije oštrice

Takve sankcije su zapravo mač sa dvije oštrice: naftu iz Irana doduše ne uvoze Sjedinjene Države, ali je treba i Kina i čitav Daleki Istok. Tu su i drugi proizvodi Irana - na primjer on je najveći izvoznik pistacija na svijetu. Ali i mnoge zemlje se trude razviti ozbiljne poslove u Iranu, uključujući i Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku. Tako je robni promet Irana i Njemačke je već preko 3 milijardi eura godišnje i raste i dalje. Rusija pak gradi atomsku elektranu u Bushehru a dogovoren je posao vrijedan milijarde: gradnja još 12 elektrana. Zato Sjedinjene Američke Države, ako i ne uspiju opće sankcije protiv Teherana, već razmišljaju o "koaliciji dobrovoljaca", zemalja koje će dobrovoljno obustaviti razmjenu sa tom Iranom.

Sa druge strane i Iran ovisi o uvozu. Gotovo je apsurdno da Iran koji sjedi na nafti, uvozi benzin jer su njegove rafinerije u derutnom stanju. Samo za ulaganja u naftnom sektoru, Iran će u slijedećih 10 godina trebati 70 milijardi dolara. Ali protiv Irana su Amerikanci već prije 20 godina proglasili sankcije. Teheran ima problema i sa rezervnim dijelovima za svoje "Boeinge" baš kao i sa nabavkom nove tehnologije crpljenja nafte. Ali Iran se ipak razvija - sporije, ali razvoj nije zaustavljen. Jerry Dommer:

"Svi koji vjeruju u sankcije i koji ih sada pripremaju, dakle prije svega Sjedinjene Države, naravno da misle da će još većom izolacijom Irana dovesti do političke promjene ili čak ustanka. Ne vjerujem da će se to dogoditi: prije mislim da će sve sancije, i one koje su na snazi i one koje se uopće mogu donijeti, postojećem režimu samo poslužiti za još veću podršku među stanovništvom za njegov atomski program a time i za još oštrije stavove Teherana."