Kada umjetnici politički plakatiraju

Politički plakat je relativno mlada pojava - osim nekoliko iznimaka on se počinje pojavljivati tek nakon Prvog svjetskog rata, prije toga su plakati bili korišteni ili za reklamu ili u oblasti kulture, recimo kao najave kazališnih ili revijalnih predstava. Ali i nakon toga su umjetnički politički plakati dugo vremena bili iznimke - kada je taj medij korišten, bilo je to prije svega u svrhu propagande, bilo u Rusiji nakon revolucije 1917. ili u Njemačkoj za vrijeme nacizma. Pravi procvat politički angažiranih umjetničkih plakata dolazi tek sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća - zajedno s općenitim procvatom političkog angažmana umjetnika.

"Oni kritiziraju, osuđuju, pokazuju alternativne koncepte", objašnjava kurator izložbe Jürgen Döring. Pritom je namjera autora izložbe u hamburškom Muzeju za umjetnost i obrt bila da pokaže kako se umjetnički politički plakati razlikuju od primjerice agitatorskih plakata odnosno stranačkih političkih plakata. Umjetnici se naime u svom radu ne moraju pridržavati stvarnih, realističnih ciljeva, a istovremeno su oslobođeni i stege stranačke discipline ili državnog rezona. Oni ne moraju nikoga štedjeti i nikoga glorificirati, a u idealnom su slučaju slobodni i od pritiska komercijalizacije.

Zec protiv suncokreta

Osnovna odlika umjetničkih političkih plakata je individualni izričaj autora. Picassova golubica uvelike se razlikuje na primjer od antiratnog plakata Wolfa Vostella iz 1969. godine, mada je "poruka" umnogome slična: zalaganje za mir, protivljenje strahotama rata. Slikovni izričaj umjetnika nije usmjeren na brzi efekt i brzo razumijevanje i zbog toga je jednoznačnost uglavnom iznimka. Puno češće ti plakati iritiraju gledatelja, provociraju, pobuđuju radoznalost.

Ponekad je upravo ta višeznačnost i slojevitost povod nesporazumima i nerazumijevanju. To je na svojoj koži iskusio glasoviti Joseph Beuys kada je za tek nastalu stranku Zelenih, s kojom se umnogome svjetonazorski slagao, napravio plakat s nazivom "Nepobjedivi". Na tom plakatu se vidio veliki zec načinjen od gline nasuprot kojemu stoji mali vojnik s u njega uperenom puškom.

Većina u stranci je plakat odbacila. "Mnogima je taj plakat bio suviše 'neodređen', suviše 'nepolitičan', na kraju krajeva suviše 'umjetnički'. Većina je smatrala da će to glasače na izborima prije odvratiti nego privući", objašnjava Johannes Stuettgen u svojoj 1988. objavljenoj knjizi o proširenom pojmu umjetnosti kod Beuysa. Mlada stranka se na kraju odlučila za simbol suncokreta, motiv koji se održao do danas.

U posljednjih petnaestak godina su umjetnički politički plakati izašli iz mode, kaže Jürgen Döring. Ali ipak nisu sasvim nestali - brojni umjetnici ih još uvijek rade, jedino što njihova djela nisu više toliko poznata. Ali smrt umjetničkog političkog plakata - koju neki promatrači već dijagnosticiraju - ona nije na vidiku.

Autori: J. Hacker/Z. Arbutina

Odg. urednik: Anto Janković