Jugoslavenski gastarbajteri: „Kako ću raditi baš za Švabu?!“ | Politika | DW | 12.10.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Jugoslavenski gastarbajteri: „Kako ću raditi baš za Švabu?!“

Prije 50 godina tadašnje SR Njemačka i SFRJ potpisale su sporazum o vrbovanju radnika. Od gastarbajtera kod 'neprijateljskog Švabe' nastali su iseljenici. O tome za DW govori povjesničar Vladimir Ivanović.

U svojoj knjizi „Geburtstag pišeš normalno" navodite podatak da je 1961., u doba ogromnog privrednog rasta i industrijalizacije Jugoslavije, čak 220.000 radnika bilo bez posla. Jesu li sporazumi sa zapadnim zemljama o odlasku radne snage u suštini bili izvoz nezaposlenosti?

Vladimir Ivanović: Na neki način jesu. Cilj tadašnje vladajuće nomenklature Jugoslavije bio je da se iz nerazvijenih područja, prije svega iz južnog dijela zemlje – Kosovo, Makedonija, južna Srbija – pošalje radna snaga u inozemstvo. To je specifikum Jugoslavije, to je jedina socijalistička zemlja koja se odlučila na izvoz radne snage. Ideja je sazrijevala od 1961. Nakon male privredne reforme 1963. i velike reforme 1965. nezaposlenost raste i jugoslavenske vlasti su odlučile podijeliti putovnice ljudima te da, tko hoće, jednostavno ode. S tim da je plan države bio da se to na neki način regulira, odnosno da se sklope sporazumi o zapošljavanju s određenim zemljama. To je učinjeno 1965. s Austrijom, Francuskom i Švedskom, ali ne i sa SR Njemačkom jer još nisu postojali diplomatski odnosi.

Taj sporazum je došao 12. listopada 1968., prije točno 50 godina. Vjerojatno se u Jugoslaviji nije smjelo otvoreno reći da u omraženom kapitalizmu ima više posla nego u socijalizmu.

Tu je prije postojao diskurs neprijatelja nego diskurs kapitalizma. 'Kako da idem raditi kod Švabe koji me je htio ubiti prije dvadeset godina!?' O Nijemcima se kroz sve instance gradila slika neprijatelja. Jugoslavija je samim tim što nema posla za sve na neki način priznala da ima veliki problem, ali je, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, imala vlastiti put u socijalizam, samoupravljanje. Upravo cilj reforme 1965. bio je da se čitava industrija postavi na tržišne osnove, to jest da jugoslavenska poduzeća postanu konkurentna na svjetskom tržištu. Taj cilj naravno nije ostvaren, ali je došlo do masovnog otpuštanja radnika i ukidanja subvencija poduzećima.

Neki su i tada, kapitalističkim rječnikom rečeno, bili gubitnici tranzicije. Može li se tvrditi da je sporazum sa Zapadnom Njemačkom bio i svojevrsna zamjena za ratne reparacije?

Ne. Priča o obeštećenju žrtava nacističkih progona u Jugoslaviji je zasebna i završena je 1973. kada su Tito i Brandt sklopili takozvani džentlmenski sporazum. On nikada nije bio u pisanoj formi, ali se nakon toga moglo jasno vidjeti kakvi su sporazumi došli u obzir i da je Jugoslavija dobila mnogo više nego što je tražila, s tim da to iz političkih razloga nikada nije nazvano sporazumom o obeštećenju.

S druge strane, sporazum iz 1968. se može sagledati više u okviru Brandtove istočne politike i pokušaja da kao ministar vanjskih poslova izvuče Njemačku iz političke izolacije. Njegova istočna politika je 1967. doživjela krah i zato mu je bilo dosta bitno da prvo dođe do uspostavljanja diplomatskih odnosa s Jugoslavijom, što je učinjeno 30. siječnja 1968., a nedugo zatim je došao i ovaj sporazum o angažiranju jugoslavenske radne snage. Vrlo je bitno da u tom trenutku u Njemačkoj već radi više od 300.000 jugoslavenskih radnika i to je bila zemlja koja je zapošljavala najveći postotak radne snage iz Jugoslavije, iako nije imala sporazum s njom.

Prema popisu stanovništva Jugoslavije iz 1971., 671.000 radnika se nalazi na „privremenom radu u inozemstvu", od toga preko 60 posto u Njemačkoj. Oko 70 posto tih ljudi je vrlo mlado, do 34 godine. Što su oni radili?

Interesantno je da je jugoslavenska radna snaga u Njemačkoj obrazovana – ti ljudi mahom imaju zanate. Za razliku od turske, grčke i talijanske radne snage koja dolazi uglavnom kao nepismena, bez osnovne škole ili sa četiri razreda. Potrebe njemačkog gospodarstva su se promijenile, tražili su se prije svega kvalificirani radnici. Jugoslaveni uglavnom rade u tvornicama, na poslovima koji traže određenu vrstu obuke. Koncentrirani su oko velikih gradova, tamo gdje su automobilska ili kemijska industrija: Köln, Stuttgart, Frankfurt, München.

Zanimljivo je da dobar dio jugoslavenskih radnika sedamdesetih odlučuje napustiti takozvano sigurno radno mjesto i mnogi od njih otvaraju restorane. Tijekom druge polovice sedamdesetih nastaje prava poplava jugoslavenskih restorana. U Njemačkoj nastaje nešto što nije postojalo u Jugoslaviji, a to se zove – jugoslavenska kuhinja. Oni su bili okrenuti prije svega njemačkim mušterijama.

Historiker Vladimir Ivanović (privat)

Vladimir Ivanović već godinama istražuje na temu jugoslavenske emigracije u Europi

Max Frisch, švicarski pisac, rekao je: „Pozvali smo radnu snagu, došli su ljudi." Je li ta zabluda bila obostrana, jesu li u nju vjerovali i došljaci i Nijemci?

Jugoslavenski radnici su zaista krenuli kako bi ostali neki određeni vremenski period. Njihov cilj nije bilo iseljavanje, integracija niti učenje jezika već da u najkraćem mogućem vremenu zarade novac koji bi im riješio egzistencijalne probleme kod kuće. To je prije svega značilo stambeni problem, možda kupovinu nekih strojeva, neki su otišli da bi si kupili motor jer su, recimo, htjeli biti glavne face na splitskoj rivi. Motivi su različiti, ali je zajedničko bilo što su svi prvo išli na godinu, dvije – toliki su im bili i ugovori – s namjerom da se onda vrate.

A onda su ostajali još godinu, još godinu, pa još godinu, a i Nijemci su shvatili da ti ljudi ostaju pa se promijenila zakonska regulativa. Vize su se prvo izdavale na godinu, pa na dvije, a od 1973. na pet godina te su ljudi mogli i planirati budućnost. Kako gospodarska situacija u Jugoslaviji nije bila bolja već gora, mnogi su se odlučili ostati samo dok djeca ne krenu u školu, dok ne urade ovo ili ono, i privremenost je postala trajna.

Što se tiče Njemačke, oni su od početka rekli da nisu tradicionalna useljenička zemlja već da unajmljuju radnu snagu dok im je potrebna. No kako su radnici ostajali i stvarali nekakav život, a to je ipak demokratsko društvo, onda više nije bilo moguće da se vrate jer „došli su ljudi". Ali shodno toj privremenosti su postojale i mjere, na primjer u pojedinim dijelovima Berlina bilo je zabranjeno doseljavanje stranaca, nisu postojali integracijski tečajevi kao danas. O integraciji se govori tek od kraja sedamdesetih.

Za naslov vaše knjige inspirirala Vas je kuharica iz Šumadije koja je pisala rođendansku čestitku šefu u Beču, pa su joj suflirali: „Geburtstag pišeš normalno". Prvih desetljeća je bio pravi biznis pomagati gastarbajterima da se snađu, da ispune formulare na njemačkom i slično. Prva generacija nije sama imala impuls integracije.

Mislite da kod druge, treće i šeste generacije to postoji? (smijeh)

Vi ćete mi reći.

Ako pogledate ljude koji sada dolaze, koji su dobro obrazovani, imaju fakultete – oni isto ne poznaju sustav. Oni ne znaju što je Kindergled (dječji doplatak) ili Hamburger Modell (postepeni povratak na posao nakon bolovanja, prim. red. DW), ne znaju mnoge mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. Tako ni ljudi koji su tada dolazili nisu znali da imaju pravo na dječji doplatak ili da kao članovi sindikata imaju neka prava. Ali tada je postojao mnogo veći broj savjetovališta, veći broj mogućnosti da se ljudi, kada dođu, nekome obrate.

Ali nije bilo dr. Googlea.

Ali kad pričate s ljudima koji dolaze danas, oni kao da nikad Google nisu vidjeli. Njima ako netko ne ukaže da u kompliciranoj njemačkoj zakonskoj regulativi imaju određena prava, oni ih nikada neće otkriti. Nema nijedne internetske stranice gdje su popisana prava. Kod njemačkih sindikata smo šezdesetih i sedamdesetih imali predstavnike jugoslavenskih sindikata, pa savjetovališta u svakom gradu i poduzeću, a danas postoji jedna jedina savjetnica za bosanski, srpski i hrvatski koja sjedi u Mannheimu. Zato ima mnogo ljudi koji danas u Njemačkoj traže posao i bivaju nemilosrdno iskorištavani.

Kad ste se već dotakli današnje migracije, je li ona još po nečemu usporediva osim po toj neinformiranosti došljaka?

Ne možemo usporediti jer je ranije postojalo organizirano zapošljavanje. Ljude koji su dolazili su čekali posao i smještaj, bili su potpuno osigurani. Drugo, tada je za kratko vrijeme došao jako veliki broj ljudi, toliki da su doslovce nastale nacionalne manjine. Zakonska regulativa je bila mnogo jednostavnija nego danas. Danas možete ostati u Njemačkoj ako imate posao, ispunite određene uvjete ili sklopite brak. Jako je teško dobiti stalni boravak.

Jugoslawische Gastarbeiter in Deutschland Muhamed Gutic (DW/M. Smajic)

S vremenom su njemačke vlasti produžile rok trajanja dozvole boravka s početnih godinu dana na više godina

Drugi profil ljudi dolazi. Može se reći da su ondašnji Nijemci iz šezdesetih ostarjeli pa im danas uglavnom trebaju njegovatelji.

Oni uzimaju radnu snagu koja im je potrebna kao i tada. I tada je bilo nešto medicinskih radnika, ali je to bilo zanemarivo u odnosu na milijun Jugoslavena koji su otišli u Njemačku od 1968. do 1972. Te godine oni predstavljaju najbrojniju zajednicu stranaca, brojniju od Turaka. Onda je Jugoslavija od 1973. odlučila da više ne šalje radnu snagu.

Bavite se ovom temom godinama. Jeste li uspjeli zbrojiti koliko je ljudi iz Jugoslavije, pa zatim bivše Jugoslavije, u ovih pola vijeka otišlo u Njemačku?

To je dosta teško iz prostog razloga što nakon 1973. imate takozvani povratak. Jugoslavija pokušava motivirati ljude da se vrate i uvodi zakonsku regulativu koja nudi otvaranje malih poduzeća ili kupovinu udjela u tvornici. Masa ljudi se vratila, ali onda postoji i remigracija – kada se ljudi ipak ne mogu snaći u Jugoslaviji pa se opet vraćaju u Njemačku.

Zbrajanje je zato Sizifov posao jer postoji i izbjeglički val iz Bosne i Hercegovine, odakle je 360.000 ljudi otišlo u Njemačku, doduše 80 posto je vraćeno. Posljednjih godina imate konstantno iseljavanje, naročito iz Hrvatske i BiH – koja ima bilateralni sporazum sa Slovenijom, pa ih slovenske firme često šalju u Njemačku – a posljednjih godina i iz Srbije. Tako da se radi vjerojatno o tri ili četiri milijuna ljudi ukupno tijekom vremena.

Sami ste rekli da u jednom trenutku Jugoslaveni čine najbrojniju manjinsku zajednicu u Njemačkoj. Ali Nijemci, kada se sjećaju svog Wirtschaftswunderčesto to zanemaruju, govore o Turcima, Talijanima i Grcima, a slabo spominju Jugoslavene. Zašto?

Zato što nisu vidljivi. To je zajednica koja je iz njemačke perspektive dobro integrirana. Kulturološki se ne razlikuje previše, jer i Jugoslaveni jedu krumpir i meso. Zajednica govori jezik, vizualno ne izgleda drugačije i na neki način je nevidljiva. Kod Turaka ste imali drugi profil ljudi: neobrazovani, diskriminirani. Oni se drže zajedno, žive sa svojim obiteljima, dok su kod Jugoslavena djeca uglavnom ostajala dolje. Mnogo je manje jugoslavenske nego turske djece u školama.

A onda imate nestanak zemlje devedesetih pa su se njemački istraživači okrenuli istraživanju jugoslavenskih ratova prije nego istraživanju zajednice u Njemačkoj. Ex-Yu se ne percipira tako – netko se sjeća jugoslavenskih restorana i imate ćevapčiće u svakom supermarketu, ali Jugoslaveni kao takvi… što je to?

Prije nekoliko godina sam pisao o tome gdje se sahranjuju migranti i ispostavilo se da oni starije generacije ili umirovljeničke dane provode u zemlji porijekla ili barem žele biti sahranjeni tamo. Kao da ljudi rijetko puste korijenje u Njemačkoj.

Postoji nešto što psihološki gledano veže sve migrante, a to je povratak u zemlju. U slučaju sahranjivanja to je i doslovno. Recimo želja mog oca je da bude sahranjen tamo gdje je rođen, a ne u Beogradu. Ako hoćete dublje u psihoanalizu, to je povratak majci. Pretpostavljam da ću za deset ili petnaest godina i ja razmišljati o tome i vrlo vjerojatno ću reći da želim biti sahranjen u Beogradu na Centralnom groblju.

Želim Vam svu sreću u tome i da se što kasnije dogodi. Hvala na razgovoru.

*Doktor povijesti Vladimir Ivanović, rođen 1975., je predavač na Katedri za povijest jugoistočne Europe berlinskog sveučilišta Humboldt. Kroz više istraživanja u Njemačkoj, Austriji i Srbiji, posebno pri institutima za suvremenu povijest u Beogradu i Innsbrucku, bavio se temom jugoslavenske emigracije u Europi. Autor je knjiga „Geburtstag pišeš normalno: Jugoslavenski gastarbajteri u Austriji i SR Njemačkoj 1965.-1973." i „Jugoslavija i SR Njemačka 1967.-1973.: Između ideologije i pragmatizma", kao i desetaka povijesnih članaka na te teme.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic