Jochen Wörz - građevinski radnik iz Gruibingena

Kada Jochen Wörz ujutro uz prvu kavu i cigaretu započinje svoj dan, s prozora stana promatrata auto-cestu A8. Ona je glavna žila kucavica juga Njemačke i spaja Stuttgarts Münchenom.

Negdje u daljini nalazi se i gradilište na kojem će zajedno sa svojim kolegama danas popravljati cestu. Ovaj simpatični građevinski radnik živi skromno, kao stanar na drugom katu jedne višeobiteljke kuće. Ona se nalazi na brdu u Gruibingenu, jednom selu u Švapskoj Juri, u pokrajini Baden –Würtemberg, u kojem živi 2.500 stanovnika.

Jochen je rođen u blizini, u sedam kilometara udaljenom Wiesensteigu, i ovdje je proveo čitav svoj život.

Samohrani otac

Prije nego što 43-godišnji Jochen oko 6,30 sati napusti kuću, svako jutro probudi svoga sina Juliana kako bi mu prije odlaska dao upute za slijedeći dan.

On i Julianova majka, koja živi u blizini i od koje je rastavljen od 2001. godine, zajednički se brinu oko sina. U odgoju im pomažu i Jochenova majka i sestra, koje također stanuju u blizini.

Samo nekoliko stotina metara udaljeno od kuće, nalazi se sjedište građevinskog poduzeća „Moll“ iz Gruibingena koje djeluje već 70 godina i u međuvremenu zapošljava više od stotinu radnika. Ovdje je prije 27 godina, Wörz započeo svoju izobrazbu. U međuvremenu je posao predradnik. Iz firme odlazi na gradilište koje se u pravilu nalazi u radijusu od oko 40 kilometara.

Wörz i njegovi kolege popravljaju površinu ceste pa njihov posao započinje tek kada su završeni takozvani osnovni radovi. Tek tada se naime nanose posljednja dva do tri centimetra asfalta, vrućeg i do 160 stupnjeva.

Posao je težak i naporan, no humor, šale i zabava čine ga podnošljivim.

Kratke pauze, dug dan

U 10,30 sati je pauza. Jochen otvara svoju platističnu kutiju koju je još kod kuće napunio voćem, nekoliko kriški kruha i različitim vrstama kobasica. Nakon polusatne pauze nastavlja s poslom koji traje sve do večernjih sati. Njegov radni dan, od travnja do studenog ponekad traje i više od 12 sati. Zbog zimske hladnoće, radovi prestaju u prosincu a do proljeća Wörz i njegovi kolege dobivaju od Ureda za rad, nadomjestak za plaću – takozvani „novac za loše vremenske prilike“. Ova svota iznosi samo 60 posto njegove uobičajenog mjesečnog dohotka. Iako to nije mnogo, dovoljno je za poneko putovanje. Tako je sa svojim sinom čak već bio u Egiptu.

Wörz pokušava svijet promatrati očima svoga sina. On je najvažnija osoba u njegovom životu a najbitnije mu je da Julianu omogući dobro školovanje.

Što se njega samog tiče, Jochen se nada da će jednom pronaći neku novu ljubav.

Težak ali ispunjen dan

Nakon ispunjenog radnog dana, Jochen Wörz dolazi kući gdje se najviše raduje svome sinu. „Znam da me on uvijek čeka“, kaže građevinar i dodaje kako im je najomiljeniji obrok leća sa „špeclima“, jednom vrstom tjestenine tipične za Švapsku.

No, Jochen i Julian se najčešće moraju zadovoljiti nekim hladnim obrokom.

Ponekad, uvečer odlazi u gostionicu "Hirsch" („Jelen“), čiji je vlasnik njegov stari školski kolega i gdje su svi jednaki – graditelji ceste i šefovi, činovnici i mali namještenici. Ovdje se uz čašu piva susretne i s prijateljima i poznanicima. Prijateljstva iz mladih dana važna su mu i dan danas.

Wörz voli rock glazbu i rado bi češće posjećivao koncerte. No, nažalost, u Gruibingen neki rock sastav „zaluta“ tek rijetko. Pa ipak – Jochen nigdje ne bi volio živjeti nego samo ovdje.

Autor: Amjad Ali / Ž.Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer