Nijemci rado za sebe tvrde da su moralno priznali kakvu su krivnju u doba nacionalsocijalizma preuzeli na sebe. Ubijanje milijuna europskih Židova i zločini iz Drugog svjetskog rata su, kako se smatra, manje-više temeljito rasvijetljeni.
Taj povijesni narativ je raširen. Ali u njegovom temelju je pogled koji je prije svega okrenut na zapad. Govor predsjednika Steinmeiera (naslovna fotografija) povodom osamdesete godišnjice njemačkog napada na Sovjetski Savez pokazao je da takva slika povijesti zanemaruje mnoga iskustva nacija u istočnoj Europi.
Obilježeni ratnim zarobljeništvom
U svom govoru savezni predsjednik je kao crvenu nit provukao biografiju jednog crvenoarmejca. Vojnik Boris Popov doživio je strahote rata i muku ratnog zarobljeništva. Kao i milijuni drugih sovjetskih vojnika. Ali za njihovu patnju nije bilo mjesta u kulturi sjećanja: njihovo masovno stradanje i neljudski tretman kojem su bili izloženi u tadašnjoj Njemačkoj nikada nije postalo dio kolektivnog pamćenja. A i Sovjetski Savez je svoje povratnike iz zarobljeništva dočekao s velikim rezervama, koje su prelazile i u represiju.
Takvi nedostaci u kulturi sjećanja vjerojatno se trenutno popravljaju, jer je u njemačko-ruskom muzeju upravo postavljena izložba koja je posvećena isključivo sudbini sovjetskih ratnih zarobljenika. Na otvaranju izložbe i Steinmeierovom govoru nije nazočio ukrajinski veleposlanik u Berlinu iz protesta zbog mjesta na kojem je otvorena izložba: „Njemačko-ruski muzej Karlshorst". On je time izrazio protest protiv sužavanja pogleda samo na Rusiju.
Ruska politika povijesti
Diplomatski skandal oko nedolaska službenog predstavnika Ukrajine nakratko je intenzivno osvijetlio činjenicu da politika sjećanja još uvijek ima eksplozivnu snagu. Već duže vrijeme se u Rusiji provodi politika sjećanja tako da povijest - podupire politiku.
Tako, na primjer, sovjetski diktator Staljin trenutno u Rusiji doživljava renesansu, koja je više od šašave nostalgije. Novi zakoni u Rusiji pod prijetnjom sankcija dekretom određuju jednostranu, patriotsku sliku historije. Ne samo Ukrajina, već i druge države proistekle iz Sovjetskog Saveza, osjećaju da im ta velikoruska slika povijesti visi za vratom – ako se upotrebljava da se obrazlože zahtjevi Moskve da dominira.
Steinmeierova zasluga je bila da sve to decentno, ali razgovijetno tematizira, a da ne odstupi od srži svog govora – od podsjećanja na „njemačko barbarstvo". Tako je njemački predsjednik izgovorio stvari koje u današnjoj Rusiji nisu baš općepoznate: staljinizam je bio koban. Povijest se ne smije zloupotrebljavati kao oružje.
Povijesno rukovanje u Verdunu
I na koncu – ruska agresivna politika prema Ukrajini. Steinmeier je rekao da sjećanje na Drugi svjetski rat obvezuje na to da se založi za mir među bivšim članicama Sovjetskog Saveza.
Još uvijek nedostaje velika gesta pomirenja – prepoznatljiva za sve potomke ljudi koji su tada bili napadnuti, u svim državama nasljednicama Sovjetskog Saveza. Kada su se 1984. tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik Francois Miterrand u Verdunu uhvatili za ruke nad masovnim grobnicama Prvog svjetskog rata, to je bio povijesni trenutak. Slika je odmah postala šifra pomirenja, protumačena na isti taj način i u Belgiji i u Nizozemskoj - a i na drugim mjestima na Zapadu.
Nešto slično još nije zamislivo na bivšim ratištima europskog Istoka, ni u Volgogradu, ni u Harkivu, ni u Brestu. Govor njemačkog predsjednika u dvorani u kojoj je Hitlerov Wehrmacht 1945. kapitulirao, ne može nadomjestiti taj trenutak – ali je ipak korak prema njemu.