Jesu li šefovi američkih koncerna postali - revolucionari? | Gospodarstvo | DW | 22.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Jesu li šefovi američkih koncerna postali - revolucionari?

Neupitni aksiom svih koncerna svijeta jest - dobit. Dakle novac koji će doći u džep vlasnika: dioničara i investitora. Ali sad su šefovi uprava niza američkih koncerna zajednički taj aksiom barem relativirali.

Šef Applea Tim Cook, osnivač Amazona Jeff Bezos, predsjednici uprava čitavog niza banaka i fondova – svi su oni članovi Business Roundtable, organizacije za širenje utjecaja multinacionalnih američkih koncerna osnovane još 1972.

Dugo vremena se uopće nije dovodilo u pitanje osnovno pravilo njihovog djelovanja: Shareholder first, najprije treba misliti na vlasnike dionica. Ali početkom ovog tjedna je upravo ova organizacija aktualizirala svoju „Izjavu o cilju jedne tvrtke" – i sada je dosta onih koji trljaju oči od čuđenja.

„Znamo da se mnogi Amerikanci muče“, piše predsjednik organizacije i CEO JP Morgan Bank, Jamie Dimon. „Previše često se težak rad ne nagrađuje i ne čini se dovoljno da se radnici mogu prilagoditi velikoj brzini promjena u gospodarstvu.“ Ali uspjeh čitavog gospodarskog sustava se i temelji na tome da svi imaju korist od rasta. Ako to koncerni ne shvaćaju i ignoriraju, onda se „postavlja opravdano pitanje o ulozi velikih poslodavaca u našem društvu.“

Jamie Dimon na saslušanju pred Kongresom

Jamie Dimon, predsjedik uprave JPMorgan Chase Bank je na čelu udruge koja je doista "najteža kategorija" američke, čak i svjetske ekonomije.

Dioničari – na posljednjem mjestu

„Dijelimo načelnu obvezu prema svim sudionicima“, piše u izjavi. Pored mušterija su tu i zaposlenici koje treba fair plaćati, liferanti s kojima se treba odnositi i fer i etički, osim toga su tu i komune čiji okoliš treba štititi obnovljivim tehnologijama. Tek tada, na petom mjestu se u tekstu spominju i dioničari kojima se obećava „transparentnost i pošteni dijalog“.

„Svi ti sudionici su važni", piše u tekstu i sudionici se obvezuju sa svima njima podijeliti vrijednosti. Pritom treba imati na umu da tvrtke okupljene u Buisness Roundtable prema vlastitim navodima, zapošljavaju oko 15 milijuna ljudi i svi zajedno ostvaruju godišnji promet od oko sedam bilijuna (7.000 milijardi) američkih dolara. A među 185 potpisnika su, osim šefova američkih koncerna, tu i Bill McDermott, predsjednik uprave njemačkog koncerna za software SAP, baš kao i Lisa Davis, šefica američkog ogranka njemačkog Siemensa.

Ideolog tog aksioma o „dioničarima na prvom mjestu" je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i gorljivi zagovornik neoliberalizma kakvog danas i previše dobro poznajemo, Milton Friedman. „Manager je predstavnik onih kojima tvrtka pripada. U prvom redu je njima odgovoran“, pisao je Friedman 1970. Nekakvu „socijalnu odgovornost“ o kojoj se i u Americi uvijek iznova pričalo je redovito odbijao kao nebitnu. Tek uspješna firma si može priuštiti i takvu nekakvu socijalnu odgovornost. Koncern koji je propao nikome neće koristiti. A jedino vlasnik će se brinuti da se to ne dogodi.

Nobelovac Milton Friedman (1912. - 2006.)

Milton Friedman se smatra prorokom neoliberalizma kakvog danas poznajemo: država nema što tražiti u poslovanju, socijalna skrb je samo pomoć ljenčinama. Samo novac i sami koncerni - i njihovi vlasnici mogu jamčiti gospodarski rast.

Treba li im vjerovati?

To je načelo koje su učili na sveučilištima, ali i koje vlastitim srcem podržava mnoštvo direktora ove lobističke skupine. Jedino u doba krize su spremni na sitne ustupke: tako se početkom devedesetih čulo u priopćenju Business Roundtable čulo kako koncerni „trebaju služiti dioničarima, ali i ukupnom društvu“.

Kritičara tog „Friedmanovog aksioma“ nikad nije nedostajalo, makar se rijetko čulo od još aktivnih predsjednika uprava. Tako je i Jack Welch izjavio kako je, „ako se točno uzme, Shareholder Value najblesavija ideja na svijetu“. Jer tu se uprava koncentrira isključivo na godišnju dobit koju će predočiti dioničarima na skupštini (i ubrati lijepu premiju zbog postignutog). Poslije toga može doći i potop: okoliš, zaposleni, čak i investicije uopće – to je sve manje važno nego steći dobit. Ali to je Welch rekao tek 2006., dakle pet godina nakon što je napustio položaj predsjednika uprave General Electric kojeg je punih dvadeset godina vodio upravo tako da je na prvom mjestu mislio na dioničare i investitore.

Od kako se čula ovo priopćenje udruge Business Roundtable početkom tjedna, ne prestaju niti komentari što bi to trebalo značiti i što će to promijeniti. „Riječi ne koštaju ništa“, misli profesor Sveučilišta Cornell u državi New York, Adam Seith Litwin. „Veliko je pitanje, kako će šefovi reagirati kad poslovi ne budu išli tako dobro, ali dioničari i dalje budu tražiti svoje visoke dividende“, izjavio je za agenciju AP. I Florian Wettstein, direktor Instituta za ekonomsku etiku Sveučilišta St. Gallen smatra kako je „ova otvorena kritika na doktrinu primata dioničarima u toj izjavi nešto izuzetno“, ali i dodaje kako je sama izjava „prilično usko sročena i ne osobito napredna."

Američki teški tenkovi Abrams na vojnoj vježbi

Novac skrušenih vjernika za američko oružje? Makar se to nije htjelo, ispalo je veoma neugodno za nadbiskupiju Kölna. Ali u godišnjim bilancama tako nešto nigdje ne piše.

„Socijalni indeks" u završnom računu?

No i profesor Wettstein tu želi ipak ostati optimističan: „Tu izjavu ne treba tumačiti izolirano, nego u svjetlu dugoročne, široke promjene očekivanja društva o tome, koje su zadaće nekog koncerna.“ Utoliko i on smatra kako bi taj tekst „doista mogao biti pozitivan signal.“

No čak i ako se povjeruje dobrim namjerama predsjednika uprava najvećih američkih koncerna, kako će bilo tko vidjeti drže li se oni toga? Nema tog koncerna koji se na svojim internetskim stranicama na prvom mjestu hvali svojom „odgovornošću“ prema okolišu i prirodi – pa makar oko njihovih pogona zbog njih i njihove dobiti vladala pustoš. Dapače, čak i investitori koji i žele da se koncerni kod kojih ulažu novac drže određenih etičkih normi, to neće vidjeti iz poslovnih knjiga i bilance koncerna.

Odličan primjer je skandal koji je potresao nadbiskupiju Kölna prije pet godina: to je jedna od najbogatijih katoličkih dijeceza na svijetu i ona negdje mora i uložiti svoj kapital. Istini za volju, nevolja se dogodila „preko tri ugla": nadbiskupija je povjerila novac fondu Warburg Invest, a on je pak ne baš mali dio tog crkvenog novca uložio na primjer u vrijednosnice Bank of America – najvećeg investitora američkog sektora naoružanja i nuklearnog programa. Nakon skandala je novac brzo povučen, ali problem i dalje postoji.

Zato je baš ovog tjedna i skupina njemačkih koncerna poput BASF, Bosch ili SAP osnovala udrugu kojoj je cilj formulirati pokazatelje koji bi i u godišnjoj bilanci koncerna iskazivali njenu odgovornost za zaposlene, društvo i okoliš. Do takvog indeksa je još daleko, ali prvi korak je učinjen – a izgleda da postoji barem načelna volja krenuti tim putem.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva