Jednakost spolova još uvijek neostvareni san

Kada je riječ o vodećim položajima, žene još uvijek nisu dostigle muškarce. Razlike nema ni na području znanosti, ističe profesor Ernst Rietschel, predsjednik „Zajednice Leibniz“, koji se zalaže za veću zastupljenost žena na ovom području.

Poticajne mjere i obvezujuće kvote

Da bi žene imale iste izglede kao muškarci, prema njegovu mišljenju, treba uvoditi poticajne mjere i kvote koje bi dovodile žene na vodeće položaje. Ipak, on nije potpuno pesimističan i ne smatra da u Njemačkoj trenutno netko tko je na svom području uspješan ne bi imao dobre izglede dobiti mjesto profesora na fakultetu ili, pak, važan položaj u nekom istraživačkom centru samo zbog toga što je žena: "Ne vjerujem u to. Mislim da žene izuzetnih sposobnosti općenito ne samo da imaju izgleda, nego čak, po principu „ako su kandidati jednaki, prednost će imati žena“, imaju posebno dobre izglede. Mislim da problem više leži u tome da broj žena koje se za takve položaje natječu, nije dovoljno visok. To je moje mišljenje", kaže Rietschel.

Kvote su neizbježne

S druge strane, same obvezujuće kvote, ne čine se idealnim rješenjem. Jer, kada bi se ravnalo samo prema načelu, „barem na polovici vodećih položaja moraju biti žene“, unatoč činjenici da se one vrlo rijetko natječu za ta mjesta, opet se ne bi radilo o pravednom rješenju. "Moram priznati da je sam izraz „kvota“ prilično zastrašujući. A toj riječi gotovo da nema alternative. Izraz „žene iz kvote“već po svojoj prirodi onemogućuje da se ljudi na njega naviknu. Zbog toga, naravno, i same žene nerado gledaju na to da bi mogle dobiti neki posao zahvaljujući kvotama. Na primijer, u našoj Zajednici, imamo 44 posto žena koje imaju sveučilišnu diplomu. Ali, kada se radi o vodećim položajima, uočavamo nagli pad. Takvih je žena samo 6,6 posto . Zbog toga moramo poduzimati poticajne mjere. To se može postići samo nekom vrstom regulacije, pa na žalost i tom mrskom riječju kvota", objašnjava predsjednik „Zajednice Leibniz“.

Ni muškarcima nije lako

U znanstvenim institutima, u okolini gdje vlada velika konkurencija, nije lako ni muškarcima. Sve se rijeđe dobijaju stalni ugovori, puno su češći oni na određeno vrijeme. Poslove često ne dobijaju znanstvenici koji su uistinu dobri u svom području, već oni koji se znaju dobro prodati. Profesor Rietschel upozorava i na taj problem: "Da, tako je to i u znanosti. Velik je problem da se danas i muškarci nalaze pod velikim pritiskom. Na primjer, mojoj je generaciji bilo mnogo lakše. Nismo se morali brinuti oko svoje budućnosti ili karijere. One su više-manje bile osigurane. Zbog pritiska pod kojim se muškarci danas nalaze, oni manje razmišljaju o tome kako pomoći svojim ženama, koje pak moraju balansirati između posla, djece i obaveza kod kuće. To se prije samo po sebi podrazumijevalo. Znanost je u tom smislu posebno teško pogođena".

Gdje je država i njezina pomoć?

Mjere koje su do sada poduzimane nisu mnogo pomogle ženama. Koje bi poteze država trebala pod hitno poduzeti da se stanje popravi? "Postoji cijeli niz stvari koje se mogu razmatrati. Jedna od njih je da se puno više težine prida takozvanom „tenure tracku“ i da se pri tome prednost da ženama. Radi se o tome da se točno odrede izgledi u razvoju neke određene karijere, da se unutar nekog instituta mogu slijediti karijere koje će na kraju završiti na vodećoj funkciji. Druga mogućnost je dati ženama prednost kad se postavljaju kriteriji za dobivanje posla. Baš kao što je danas samo po sebi razumljivo da netko tko od države traži poticajna sredstva zato što u svom programu potiče mlade naraštaje, zbog toga dobiva pozitivne bodove", obrazlaže ovaj znanstvenik.
Regulacija kao rješenje dobro zvuči, no nije baš jasno kako bi ona trebala izgledati. S jedne strane, moguće je uvoditi zakone koji će poslodavce obvezivati da postavljaju više žena na vodeće položaje. Ali, prema rječima profesora Rietschela, bolje su rješenje mjere koje će znanstvene institute poticati da se sami odluče davati više prilika ženama: "Naravno da su poticajne mjere uvijek bolji put od sile zakona. Upravo na to sam mislio kad sam govorio o nepopularnosti riječi „kvota“, koja podsjeća na nešto nametnuto. Najpoželjnija bi bila neka vrsta dobrovoljne obveze. Primjerice, ako me sjećanje ne vara, Zajednica Max-Planck obvezala se godišnje na jedan posto vodećih položaja zapošljavati žene. Dakle, dobrovoljna odluka samog instituta ili zajednice čini mi se najboljim rješenjem".