Javno dobro ili roba? - 22.3. UN-ov dan vode

Danas, po podacima Ujedinjenih naroda u svijetu oko dvije milijarde ljudi nije dostupna čista pitka voda. Raskalašena potrošnja i manjkavo upravljanje tom dragocjenom tekućinom dovode do sve lošije kvalitete vode. Je li već sada, kako to tvrde kritičari, voda postala profitabilnom trgovačkom robom nekolicine svjetskih koncerna? I je li slobodan pristup vodi temeljno ljudsko pravo suvremenog svijeta? To su samo neka od pitanja koja se ovih dana čuju s različitih strana svijeta. Povod je 22.3., Svjetski dan vode.

Već desetljećima se vode diskusije oko toga je li voda komercijalna roba ili dobro bez kojeg nema života. Činjenica je da je borba privatnih kompanija na tom tržištu teškom nekoliko milijardi dolara već odavno u tijeku, primjerice i u samoj Njemačkoj. Stručnjaci UN-a kažu kako je mala vjerojatnost da u budućnosti izbije neki rat oko vode; «na Zemlji ima dovoljno vode za zadovoljavanje potreba svih njenih stanovnika» tvrdi između ostalih Peter Gleick, predsjednik neovisnog kalifornijskog Pacifičkog instituta. Američki stručnjak ipak dodaje kako je neoprostivo da svaki dan na toj istoj Zemlji od bolesti prouzročenih nečistom vodom umre 5-10 tisuća pretežito mladih ljudi. Ujedinjeni narodi zato jučer proglašenim desetljećem «vode za život» te popratnim akcijama do 2015. žele omogućiti pristup čistoj vodi oko 500 milijuna ljudi koji to sada nisu u mogućnosti.

Voda je skupa osobito u onim krajevima gdje je oskudna; na jugu Brazila, u gradu Porto Alegre trenutno se vodi tipična diskusija oko toga treba li opskrba vodom ostati u javnim rukama ili ju treba prepustiti privatnim poduzećima.

«Kada bi voda bila kvalitetnija i cijenom pristupačnija puno draža bi nam bila privatna opskrba. No, dosta nam briga pri tome zadaje cijena vode»,

kaže jedna stanovnica Porto Alegrea. Njena nezaposlena susjeda pita se što će se dogoditi ukoliko opskrba doista pređe u ruke samo nekoliko poduzetnika:

«Pomalo nas zabrinjava što će biti s pravima ljudi kada se voda privatizira?»

Takve brige su, kako pokazuje i primjer Berlina, itekako opravdane. Prije šest godina dvije velike firme su za 1,7 milijardi eura od prezaduženog njemačkog glavnog grada kupili pola vodoopskrbnog sustava. Zaštitari potrošača su tada opominjali da su sigurnost opskrbe i prihvatljive cijene ugrožene kada se voda prepusti slobodnom tržištu. Opomena nije bila uzaludna: Berlinčani su u siječnju ove godine obaviješteni o poskupljenju od 5% i to nakon što je već prošle godine cijena vode porasla za 15%.

Po navodima jedne savjetodavne firme iz Tübingena tržište vode će se sve više koncentrirati ne nekoliko velikih ponuđača. Već sada više od pola globalne potrošnje kontrolira 2000 državnih i privatnih poduzeća. Ostatak je u rukama čak 30 000 manjih konkurenata. Sve praznije kase gradske uprave tjeraju na prodaju svojih sustava privatnoj konkurenciji, koje onda same donose pravila po kojima se igra tržišna utakmica. Koliko je tržište veliko samo u Njemačkoj pokazuje podatak da svaki od oko 80 milijuna građana godišnje u prosjeku za vodu izdvoji oko 80 eura.

O visokoj kvaliteti njemačke vode stanovnici brazilskog Porto Alegrea mogu samo sanjati, kako kaže jedan stanovnik tog mjesta:

«Naš problem je da voda koju dobivamo dolazi direktno iz rijeke. Ona se ne pročišćava. Kada mjesec dva ne pada kiša opada vodostaj i voda više nije čista, već prljava i ima komičan ukus kad otvorimo slavinu. Zato ju ne i nemožemo koristiti za piće i kuhanje i moramo kupovati mineralnu vodu u trgovini.»

Njemačka humanitarna organizacija «Brot für die Welt» zalaže se za ostanak vodoopskrbe u državnim rukama. Anette Schönfeld tvrdi da privatnici ulažu samo u one sustave s kojima mogu dobro zaraditi te da ih ne zanimaju ona mjesta u kojima ljudi do sada uopće nemaju pristup pitkoj vodi.

«Voda je javno dobro, ona je nužna za život. Vodu se ne može tretirati kao neku robu, već kao nešto bez čega ljudi jednostavno ne mogu. Voda zato treba svakome biti dostupna»,

kaže ona, dodajući kako na razini Ujedinjenih naroda doista postoji formalno pravo na vodu. Zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba ne smiju se podrediti profitnim interesima, negoduju kritičari. Voda je priroda i pripada svima te ne smije postati trgovačkom robom, ponavljaju oni svoje argumente. Stanovnici gradova poput Porto Alegrea i Berlina u međuvremenu su upoznali realnost. A nju se teško može progutati, pa radilo se taman i o najčišćoj vodi.