„Ja sam iz Hrvatska!“ | Priča dana | DW | 30.03.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

„Ja sam iz Hrvatska!“

Makar ima iznimaka, Hrvati u inozemstvu pogotovo drugog ili trećeg naraštaja imaju problema s hrvatskim jezikom. Koliko im pomaže Hrvatska? Razgovarali smo s jednim predavačem hrvatskog jezika u Njemačkoj.

Novi hrvatski iseljenici u Irsku nedavno su od hrvatskog Ministarstva obrazovanja zatražili da im osigura učitelje hrvatskog jezika. Naime, požalili su se da im djeca umjesto jaja govore „đađa“ i poručili: „Naša djeca nisu samo Irci.“ Hrvatska kolonija u irskom Corku tako je suočena s problemima koje su davno riješili hrvatski iseljenici u Njemačkoj.

Kroatien Goran Krnic (Privat)

Goran Krnić

Ipak, kada je riječ o poznavanju materinskog jezika kod takozvanih gastarbajtera, situacija nije savršena. Goran Krnić je predavač hrvatskog jezika na Sveučilištu u Oldenburgu i često je profesionalno u kontaktu s hrvatskim iseljenicima druge i treće generacije na sjeverozapadu Njemačke. Kaže, njegov je dojam da postoji ogroman interes za učenje hrvatskog jezika u svim generacijama. „Rekao bih da u drugoj generaciji većina i dalje govori hrvatski, dok kod treće generacije postotak pada ispod polovice, ali moram priznati da za rečeno nemam statističke potvrde. Koliko ga govore i kako dobro, također vrlo varira. Dio govornika govori besprijekorno, ali češće se govori u dijalektu roditeljskoga kraja. Ponekad se razina poznavanja jezika okamenila na dječjim i mladenačkim komunikacijskim temama i obrascima", objašnjava u razgovoru za DW Krnić.

Presudna je obitelj

Za treću generaciju nije neobično niti tek rudimentarno poznavanje osnovnih fraza, dok u obje generacije postoji popriličan odmak od književnoga jezika i velike poteškoće s ispravnim pisanjem, naravno ublažene kod onih koji su pohađali određeni vid institucionalnog učenja jezika. Novi iseljenički val povećava zajednicu i učestalost kontakata pa i korištenje hrvatskoj jezika, kaže naš sugovornik.

Razgovor s iseljenicima pokazuje da neki misle da je za dobro vladanje materinskim jezikom nužno ga govoriti u obitelji, dok drugi naglasak stavljaju na formalnijim obrazovnim sadržajima. „Presudnu ulogu u pobuđivanju zanimanja i stjecanju osnovnog, komunikacijskog vladanju jezikom igra obitelj“, potvrđuje Krnić pa dodaje: „Za održavanje toga interesa, produbljivanje i proširivanje jezičnih vještina te razvijanje kompetencija je poželjna, a možda i nužna stručna i sustavna, po mogućnosti institucionalizirana nadogradnja."

Gastarbajteri u Frankfurtu

Prvi naraštaj još obično vlada jezikom, ali drugi ili treći... Mnogo ovisi i o jeziku kojim se govori kod kuće.

Dvojezičnost ne otežava integraciju

No ne govore sva djeca gastarbajtera materinski jezik. Neki iseljenici kažu da su za „kućni" jezik odabrali njemački kako ne bi zbunjivali djecu i usporavali integraciju u njemačko društvo. Drugi kažu da su puno radili i da su im djecu odgajali njemački vrtići, dadilje, škola... Naš sugovornik komentira da se kod takve djece primjećuju dva oprečna procesa: „Ili se u adolescentskoj dobi, kada se kontakt s roditeljima i rođacima, kao i obiteljska putovanja u 'stari kraj' prorjeđuju, sve više udaljuju od korijena i hrvatsko podrijetlo im postaje sve manje važno ili pak u vlastitoj režiji pokušavaju nadoknaditi propušteno. U gotovo svakoj generaciji imam nekoliko takvih studenata koji pokušavaju naučiti hrvatski kao manje ili više strani jezik, a taj je proces vrlo zanimljiv i jezično i sociološki."

Zabluda oko otežane integracije je gotovo iskorijenjena, navodi Krnić uz napomenu da je postići to da djeca živeći u stranoj zemlji dobro govore jezik 'pradomovine' ozbiljan poduhvat koji krije čitav niz prepreka i zahtijeva dosljedan roditeljski angažman i ustrajnost. Uz to, kaže u drugoj generaciji je drastično povećan broj brakova u kojima je samo jedan roditelj govornik hrvatskog, pri čemu se onda sve ovo o čemu govorimo, logično, komplicira. Naravno, kod djece čija su oba roditelja hrvatskog podrijetla vjerojatnost govorenja hrvatskoga veća nego u drugim slučajevima.

Jezik i nacionalni identitet

U kojoj se mjeri poznavanje materinskog jezika može korelirati s osjećajem nacionalnog identiteta? „Iako je načelno i pomalo karikirajući govoreći, kod hrvatske dijaspore razina nacionalizma često obrnuto proporcionalna poznavanju hrvatske povijesti i kulture, kod jezika je situacija ipak nešto drugačija. Naravno, mnogo je Hrvata koji slabo govore jezik, a ipak se dubinski i iskreno osjećaju povezani s domovinom svojih predaka, ali to više važi za one zemlje u koje se iseljavalo ranije, prvenstveno prekomorske u kojima imamo četvrtu ili čak i kasnije generacije iseljenika."

Naš sugovornik tako navodi da u Njemačkoj osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu još uvijek uglavnom znači barem osnovnu komunikacijsku razinu poznavanja jezika, kao i sudjelovanje u određenim kulturnim, folklornim, zabavnim ili sportskim sadržajima s hrvatskim predznakom, konzumiranje medija i glazbe iz Hrvatske i slično. Kaže, moguće je da kod treće generacije i ovdje primijetimo osjetnije promjene, koje bi pak, kako sam već spomenuo, mogao usporiti ili zaustaviti  veliki hrvatski useljenički val kojemu smo svjedoci zadnjih godina.

Hrvatski narodni ples u Kölnu

Nacionalnog identiteta se obično "sjete" kod sportskih natjecanja, dio Hrvata se i u inozemstvu "drži zajedno". Ali mnogi ipak žive svaki sami za sebe...

Što čini država?

Brigu Republike Hrvatske za taj jezični dio hrvatskog identiteta kod naših iseljenika u Njemačkoj Krnić ocjenjuje primjetnom, no to ne znači da ne bi mogla biti i bolja. Naime, taj je posao u Hrvatskoj povjeren nekolicini ustanova čija uspješnost ovisi i o političkim okolnostima. „Ono što možda nedostaje je širi koncept djelovanja, bolja povezanost kao i brže reagiranje na društvene promjene te kvalitetnije bavljenje drugim aktivnostima vezanim za promociju hrvatske kulture u inozemstvu. Povodom Sajma knjiga u Leipzigu, na um mi pada dugogodišnja bolna točka predstavljanja hrvatske književnosti u inozemstvu",

Dodaje, od četiri faze učenja hrvatskoj jezika (predškolske, školske, sveučilišne i one u odrasloj dobi), samo su jedna do dvije poticane i osmišljene. „Prvenstveno tu mislim na školsku fazu učenja jezika, za koju Ministarstvo znanosti i obrazovanja organizira 'Hrvatsku nastavu u inozemstvu', šaljući svoje brojne učitelje u čitav niz europskih i prekomorskih zemalja, dodajući im i nešto stručnjaka zaposlenih na honorarnoj bazi. U statusu honorarnog suradnika sam i sam pa s jedne strane možda nisam sasvim objektivan, ali s druge bih rekao da poznajem tematiku i iznutra."

Iskorak bi se, predlaže Krnić, mogao postići većim integriranjem hrvatske nastave u njemački školski sustav, a što je, naravno, neizvedivo bez dobre volje s njemačke strane. To je posebno važno ako se ima u vidu današnji način života, tendenciju prema cjelodnevnim školama u Njemačkoj i rastući broj roditelja koji više nisu spremni ili sposobni samostalno osigurati 'hrvatski' jezični razvoj svoje djece, niti žrtvovati ozbiljan dio svojeg oskudnog slobodnoga vremena kako bi se taj cilj postigao.

Sveučilišnom učenju jezika, doznajemo, ne pogoduju decentraliziranost i autonomija njemačkog sveučilišnog sustava, ali ni relativno nesustavni i politizirani pokušaji s hrvatske strane da se nešto promijeni. „Briga za jezični razvoj najmlađih i najstarijih u spomenute četiri faze u Hrvatskoj, barem koliko je meni poznato, ne postoji“, kaže Krnić.

Busbanhof in Osijek Kroatien (DW/V. Tesija)

Hrvati odlaze opet - i ne žele da im djeca na primjer u Irskoj "jaja" čitaju kao "đađa".

Slavistika da, ali ne i čista kroatistika

No što ako netko od djece hrvatskih iseljenika poželi u Njemačkoj zaraditi sveučilišnu diplomu hrvatskog jezika? „Prije nekoliko godina, istražujući za izlaganje na Zagrebačkim književnim razgovorima 2017. godine, došao sam do brojke od 89 tada aktualnih prvostupničkih studija slavistike, od kojih je 13 u nekoj formi nudilo mogućnost studiranja hrvatskoga jezika i/ili književnosti, ali nigdje nije bilo moguće samostalno diplomirati kroatistiku. Za ovaj razgovor nisam pokušavao tako detaljno prokrčiti džunglu nebrojenih studijskih kombinacija i opcija koje njemački sveučilišni sustav nudi, ali znam da se 'čista', jednopredmetna kroatistika, bez dodatka ostalih južnoslavenskih filologija i dalje nigdje ne može diplomirati."

„Tamo gdje se učenje hrvatskoga jezika i književnosti nudi uglavnom je riječ o južnoslavenskoj filologiji općenito kao dijelu studija slavistike, s različitim intenzitetom, udjelom i težištem. Najčešće o osobi docenta ovisi što će se točno podučavati. U najboljem slučaju radi se o prvostupničkom studiju južnoslavenske filologije kao u Regensburgu, ali i to tek kao drugi predmet studiranja. Ili o slavistici s bosanskim/hrvatskim/srpskim jezikom kao glavnim težištem (u Hamburgu). Ali već u Austriji, zanimljivo, situacija je osjetno drugačija“, zaključuje Goran Krnić, predavač hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Oldenburgu.

 

Preporuka uredništva