J. Immendorff: «Male Lago – nevidljivi prinos»

Jarko crvena instalacija u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji s više od 140 djela teško oboljelog umjetnika, slika, kolaža i plastika, kao da ima jednu poruku: Jörg Immendorff je još uvijek tu! Itekako je prisutan. Bilo je onih koji su mislili da neće doživjeti svoj 60. rođendan koji je proslavio u lipnju, no Immendorff i dalje stvara – doduše uz pomoć drugih. «Ich male» – «Ja slikam», njegova je poruka i otud prvi dio naslova ove retrospektivne izložbe «Male Lago».

«Lago je grad u jednom vesternu Clinta Eastwooda iz 70-ih, gdje se on sveti – ukratko, prisiljava tamošnje građane da grad obojaju u crveno», objašnjava umjetnik. Za Immendorffa ni jedna druga boja nema smisla, ni plava, ni žuta, a – kako tvrdi – to nema veze s ideologijom: «Ona podsjeća na arterije, ima nešto organsko, veliki srčani stroj – i ta mi se usporedba jako sviđa, jer promatrači igraju ulogu krvnih zrnaca koji idu kroz žile i ispunjavaju ih.»

Paviljon ispunjen svim umjetnikovim ciklusima

Iako vezan uz invalidska kolica – Immendorff boluje od neizlječive bolesti nervnoga sustava – aktivno je sudjelovao u oblikovanju izložbe u Novoj nacionalnoj galeriji u Berlinu, koja do 22. siječnja 2006. predstavlja presjek 40 godina njegova rada. Prva slika na koju nailazi posjetitelj nastala je 1983., «Njemačku dovesiti u red» u kojoj se suočava s nacističkim amblemima i mračnim dijelom prošlosti, ali nezaobilazna su tu djela iz ciklusa Café Flores, ili ciklusa Café Deutschland koji mu je prethodio. Upravo tim djelima kasnih 70-ih Immendorff se etablirao kao glavni politički slikar svoje generacije – nedvojbenom simbolikom i tipičnom mješavinom stilova glavna mu je tema bila njemačka povijest – s puno ironije njemačkog orla predstavlja kao raščupanog jastreba, a Berlinski zid probija pijukom. Svoje je mjesto ondje svakako našla poznata slika s parolom «Prestanite slikati!», ali i drvena greda obojana bojama njemačke zastave – crnom, crvenom i zlatnom – iz Immendorffovih takozvanih Lidl-akcija s kojima je na sebe skrenuo pozornost tijekom 60-ih.

Umjetnik uvijek ima političku poruku

«Ne možete biti ozbiljni i misliti da jednom slikom možete promijeniti svijet. Unatoč tomu ostaje zanimljivo pitanje zašto su se Staljin, Honecker i Hitler toliko bojali umjetnosti, slobodnoga duha dakle», pripovijeda Immendorf koji i ne bježi od toga da ga se proziva političkim umjetnikom. Smatra kako nije jedini: «Posljednja Picassova mačka i posljednja vaza sa cvijećem Paula Gauguina, sve je to bilo politički, ali ne propagandno-politički, nego ljudsko-politički.»

Nekadašnji član Njemačke komunističke partije i Zelenih i danas je još sklon kancelaru Gerhardu Schröderu, no ipak je ljut na laži mnogih političara i apelira na njihovu socijalnu savijest, a zbog svoje bolesti, čini se, još snažnije nego ikad.

Njegovi najnoviji radovi teško se iščitavaju, tim više što svoj nekadašnji slikarski žar više ne može stvarati sam. Lijeva mu je ruka potpuno paralizirana. No, Immendorff se ne da: «Što se novih stvari tiče, na to gledam u smjeru skladatelja i dirigenta. To je moja linija i ja stvaram partiture. Ranije su namjere možda bile jednoznačnije. Danas sve više prebacujem teret na ljude. Jer, naučio sam da je upravo najteži ispit neka vrsta gradomjera za to koliko je visoko moje poštovanje prema njima. A siguran sam da upravo svi mogu svladati najteže.»