Izrečena presuda za Pakračku Poljanu

To je epilog 13-godišnjeg suđenja za zločine u Pakračkoj Poljani 1991. i 1992. godine. Točnije: ponovoljenog suđenja, jer ono 1999. godine završilo je oslobađajućom presudom. Suljić, Rimac i Mikola osuđeni su sada na deset, osam i pet godina zatvora za ubojstvo Saše, iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno, dok su Mikola, Bajramović i Šarić osuđeni na pet, četiri i tri godine za odvođenje i iznudu trojice zagrebačkih Srba, koji su potom pronađeni mrtvi.

Sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Rajka Tomerlin-Almer kazala je kako nije riječ o ratnom zločinu, nego o zločinima u ratnim uvjetima te da su osuđenici mogli znati što će se dogoditi s ljudima koje su zarobili i odveli u logor u Pakračkoj Poljani: „Jedan potpuno ilegalni, nekontrolirani i potpuno izvan pravnog sustava logor u kojem se prema ljudima postupalo na način kakav je civilizirana Europa zadnji puta vidjela u nacističkim logorima, za vrijeme Drugoga svjetskog rata.“

Za Pakračku se Poljanu saznalo 1992. godine, tijekom istrage o ubojstvu zagrebačke obitelji Zec, kada je ubijena i njihova devetogodišnja kćer. Neki od sada optuženih u istrazi su priznali to ubojstvo, ali su zbog proceduralne greške pušteni na slobodu. Taj slučaj kao i ono što se zbivalo u Pakračkoj Poljani široj je javnosti postalo poznato nakon što je 1997. Miro Bajramović u intervjuu splitskom tjendiku „Feral Tribunu“ priznao ta i još desetke drugih ubojstava, da bi potom sve porekao. Ponovljeno suđenje 1999. završava tek minimalnim kaznama za iznudu i oslobađajućim presudama za ubojstva, da bi Vrhovni sud 2001. sve vratio na početak. No, čini se da se 13-godišnjoj pravnoj zavrzlami ne nazire kraj, jer su i Državno odvjetništvo i branitelji najavili žalbe. Prvi zbog premalih kazni, dok je braniteljima dvojbeno kako sud sada ima više dokaza nego 1991. ili 1992. godine.

Suljić i Mikola nisu se pojavili na izricanju presuda pa ako se sami ne jave u zagrebački Okružni zatvor, za njima će biti raspisana potjernica.