Iznuđena demokratizacija najvećih stranaka

Najveće hrvatske stranke ovih dana stidljivo pokušavaju demokratizirati unutarstranački život. Nakon što je SDP nedavno usvojio novi statut i središnja tijela HDZ-a ovih dana raspravljaju o novom stranačkom statutu. SDP je uveo neke promjene za koje stranačko vodstvo tvrdi da predstavljaju korak prema demokratizaciji i decentralizaciji stranke, pogotovo kada je riječ o participaciji žena, premda se novim statutom istodobno dodatno učvršćuje položaj predsjednika stranke i otežava postupak njegove smjene.

I prijedlog novog statuta HDZ-a donosi neke demokratske pomake, ali ipak ne onakve kakvi su prvotno bili predloženi. Modelom "jedan član - jedan glas", prema zadnjem prijedlogu, birat će se predsjednik, njegov zamjenik i četiri potpredsjednika, ali ne i svi članovi stranačkog predsjedništva, kojih je dosad bilo šest. Uvodi se mogućnost savjetodavnog referenduma, ali ne za sva pitanja.

Pitanje unutarstranačke demokracije u vladajućoj stranci aktualizirano je nakon nedavne pobune dijela stranačkog vodstva protiv nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije od strane predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Pobunjena je struja inzistirala na glasanju po savjesti, a ne stranačkom diktatu. Sada je jasno da zbog toga neće snositi nikakve sankcije. Čini se kao da je Plenković, zbog oslabljene pozicije unutar stranke, morao prihvatiti određeni stupanj unutarstranačke demokracije, za razliku od svojih prethodnika, koji su uživali u svojim autokratskim pozicijama neupitnih stranačkih vođa i čije su se odluke bespogovorno izvršavale.

Monarhijski stil vladavine

Docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dario Nikić Čakar ocjenjuje za DW da Plenković zapravo nije imao drugog izbora. Podsjeća da je Plenković, preuzimajući HDZ, obećao demokratizaciju stranke i distanciranje od "monarhijskog" stila vladavine Tomislava Karamarka i Ive Sanadera. "Javnost to očekuje od njega. Kada bi odustao od promjena i većeg otvaranja stranke javnost bi negativno reagirala. Zato Plenković u ovom pogledu nema izbora. On načelno s tim vjerojatno nema nikakav problem, iako je sigurno svjestan da bi mu to kratkoročno moglo uzdrmati poziciju", objašnjava mladi politolog, napominjući da "ne postoji stranački vođa koji svoju poziciju ne bi htio dodatno zaštititi".

Kada je riječ o unutarstranačkoj demokraciji, Nikić Čakar zna o čemu govori, s obzirom na to da je s kolegicom Kristinom Ćelap prije dvije godine proveo empirijsko istraživanje unutarstranačke demokracije u osam hrvatskih stranaka. A to istraživanje pokazuje da je unutarstranačka demokracija u Hrvatskoj na izuzetno niskim razinama, čak i u usporedbi sa sličnim istočnoeuropskim demokracijama za koje postoje podaci. U hrvatskim strankama moć je koncentrirana u uskom krugu oko predsjednika stranke, odluke se donose netransparentno, a participacija članstva u donošenju odluka o stranačkim politikama jedva da i postoji. Stranke se u pravilu opiru promjenama i nastoje sačuvati okoštale oligarhijske strukture.

Stranke kao "šou jednog čovjeka"

Unutarstranačka demokracija mjeri se ponajprije po razini utjecaja članstva na izbor stranačkih vođa i izbornih kandidata. Kada je riječ o neposrednom biranju vodstva, Nikić Čakar smatra kako se vide pozitivne promjene u nekim strankama, koje su se počele otvarati, ne samo svojim članovima, nego i biračkom tijelu. Međutim, skeptičan je kada je riječ o tome koliko model "jedan član - jedan glas" pridonosi demokratizaciji stranaka. Prema njegovom mišljenju, stranačka vodstva taj model vješto koriste za učvršćivanje vlastitih pozicija, što je i logično, s obzirom na to da su plebiscitarno izabrani šefovi u pravilu pošteđeni kritika i pokušaja osporavanja.

U pogledu izbora kandidata za izborne liste u Hrvatskoj i dalje najvažniju ulogu imaju čelnici stranaka i uzak krug oko njih. Ako sadašnji prijedlog temeljnog stranačkog dokumenta bude usvojen, HDZ-ovci će ubuduće imati mogućnost stranačkih predizbora za izbor kandidata na listama za Sabor kao i kandidata na lokalnim izborima, ali to je predviđeno samo kao mogućnost, a ne obaveza. "Pravo da određuju izborne liste stranačkim vođama daje nevjerojatnu moć, koja se kasnije odražava i na discipliniranost članova stranačkog kluba u parlamentu", upozorava Nikić Čakar.

Hrvatska zaostaje i kada je riječ o mogućnosti da članstvo sudjeluje u izradi stranačkih izbornih programa i politika. "Čak i u razmjerno demokratičnijim strankama, kao što je SDP, obični članovi imaju vrlo male mogućnosti utjecaja na konačan izgled stranačkih politika", objašnjava naš sugovornik, zaključujući da "ukupna slika" unutarstranačke demokracije u Hrvatskoj "nije obećavajuća", premda, kako kaže, ni u drugim zemljama situacija nije sjajna. I na zapadu Europe, dodaje, postoji puno stranaka koje su zatvorene i centralizirane, funkcionirajući kao "šou jednog čovjeka".

Kada se radi o unutarstranačkoj demokraciji, uvijek je riječ o dilemi na što će stranka staviti naglasak: na učinkovitost ili deliberativnost i participativnost? "Logično je da većina stranačkih vođa želi učinkovitost odlučivanja, jer uključivanje članstva u odlučivanje zna zakomplicirati proces odlučivanja", objašnjava mladi istraživač.

Nove stranke ne haju za demokratsku proceduru

Još je zanimljivija situacija u novim strankama, poput Mosta i Živog zida, koji je nedavno održao prvi stranački kongres. Taj je skup bio organiziran kao velika konferencija za novinare, bez radnih tijela i uobičajenih procedura za stranačke kongrese. Za razliku od tradicionalnih stranaka, Živi zid uopće ne krije da mu nije stalo do demokratske procedure. "Dok Most sve više podsjeća na klasičnu stranku - premda je prema našem istraživanju Most i među najnedemokratičnijim strankama u Hrvatskoj, jer u toj stranci praktično i ne postoji mogućnost sudjelovanja članstva u kreiranju stranačkih politika - Živi zid, iako je tako registriran, još nije prava stranka", konstatira Nikić Čakar.

Mogu li nedemokratske stranke graditi demokratsko društvo? Umirovljeni profesor političke psihologije Ivan Šiber uvjeren je da se stranke moraju demokratizirati. Podsjeća da se demokracija sastoji od prava većine da donosi odluke, obaveze većine da štiti i poštuje manjine, kao i od poštivanja pravila igre. "Ista ta pravila igre, međutim, moraju biti poštovana i na unutarstranačkoj razini. Primjerice, glasanje po savjesti treba postojati u slučaju svjetonazorskih pitanja, ali ne i kada se, recimo, glasa o proračunu, što je ključno za svaku stranku. Iako i unutar stranaka većina donosi odluke, većina istodobno mora zaštititi pravo manjine na različito mišljenje, ako to mišljenje ne odstupa od ključnih postulata stranke", nedvosmislen je profesor, zaključivši da je demokratizacija stranaka "dug i kompliciran proces". Pogotovo u Hrvatskoj.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.