Izbori u Iraku - korak prema stabilnosti

U usporedbi sa prošlim parlamentarnim izborima početkom godine, izgleda da je iračanima ovaj puta mnogo više stalo do izbora: za 275 mjesta u parlamentu natječe se 226 čitavih političkih stranaka ili grupacija sa ukupno najmanje 7000 kandidata. Zidovi su prepuni plakata, na televiziji se vrte skupi spotovi a čak i vlasnici mobitela svako malo dobiju SMS sa porukom, kome bi mogli dati svoj glas. Gotovo da bi se moglo povjerovati kako George Bush mlađi ima pravo kada govori kako je ovo važna prekretnica na putu prema demokraciji u Iraku.

Jer, prijetnja "Al Quaide" i drugih terorističkih skupina je i dalje prisutna a za njih su izbori "đavolje djelo" Zapada i neprijatelja islama. TO su već tvrdili i kod prošlih izbora, ali se Iračani nisu dali omesti i samo su sunitski muslimani uglavnom ostali kod kuće. Ili zato, jer su bili izloženi ogromnom pritisku naoružanih skupina ili zato, jer su sumnjali da će izbori biti pošteni. I kod prošlih izbora, kao i kod proteklog referenduma o Ustavu, mnogi suniti se boje kako će biti gurnuti u nevažnu manjinu i samim time, u političku beznačajnost.

Nakon referenduma o Ustavu se to ipak donekle promijenilo: obzirom da je zemlja podjeljena u izborne okruge, i njima je zajamčeno da će barem određen broj sunita iz okruga gdje čine većinu, ući u parlament. Sa druge strane ih je to natjeralo da različite sunitske skupine udruže snage - poput u koaliciju "Iračke sloge" koju podržavaju i druge grupe, sve do "Muslimanske braće".

No glavni pobjednici izbora svakako će biti šiitski muslimani koji su stoljećima u Iraku bili tek "običan" puk kojima su visoke državne časti bile tradicionalno uskraćene - iako brojčano, tvore većinu i predstavljaju 60% ukupnog stanvništva zemlje. I oni su organizirali veliku koaliciju, "Udruženu Iračku koaliciju" ili "Listu 555" kako su još poznati i nju čini 18, uglavnom konzervativnih šiitskih stranaka. Bilo je zapravo iznenađenje da je ova koalicija preživjela samo prigodu prošlih izbora a ovaj puta niti ne uživa toliko podršku glavnog vjerskog vođe šiitskih muslimana u Iraku, velikog ajatolaha Ali Sistanija. Jedan od razloga bi mogao i biti da je ovoj koaliciji pristupio i radikalni šiitski vođa, Moktada el Sadr koji je sve donedavno više vjerovao da će kalašnjikvom, a ne izbornim listićima postići svoje ciljeve.

No osim ovih, izrazito vjerski obojenih šiitskih stranaka, na ovim izborima je tu i par šiitskih kandidata svjetovnijih nadzora: tu je bivši miljenik američke CIA, Ahmad Chalabi i bivši privremeni premijer, Ijad Allawi. Realno, oni će jedva osvojiti nekakvu značajniji broj zastupničkih mjesta - ali obzirom da će bilo kome biti gotovo nemoguće sam osvojiti dvotrećinsku većinu potrebnu za formiranje vlade, oni vide svoju šansu kao koalicijski partner gdje će i dalje imati važnu ulogu u političkom životu Iraka.

Sa najmanje briga se izbori očekuju na sjeveru zemlje, u područjima uglavnom naseljeno Kurdima: tamo su dvije glavne stranke - "Demokratska stranka Kurdistana" i "Patriotska unija Kurdistana" - i dalje zajedno i gotovo su sigurni izborni pobjednici u svom izbornom okrugu. Izborni okrug nije i samostalna država, što je bio prvotni cilj Kurda, ali novi Ustav ipak jamči dovoljnu nezavisnost a da bi Kurdi bili zadovoljni - barem za sada.

Jer gotovo sve stranke koje se kandidiraju na izborima se slažu samo u jednom: ovi izbori su tek stepenica na putu prema "normalizaciji". Dok i dalje stižu vijesti o novim napadima i likvidacijama čak i zastupničkih kandidata, slažu se i da se bez prisustva stranih jedinica jedva mogli održati izbori kakvi su planirani. Mjere sigurnosti su pojačane; već danima u Irak ne smiju ulaziti arapi koji nisu rođeni u toj zemlji a i inače je ograničeno putovanje po zemlji. Policijski sat je čak i produžen, pred izbornim mjestima su provedene opsežne mjere sigurnosti. Ali tko god da pobjedi na izborima, on će biti taj koji će - jednog dana - zamoliti strane jedinice da napuste zemlju.