Istražni timovi za ratne zločine obavijeni tajnom

Vijest je bila kratka i vrlo štura, tek obavijest da je u Državnom odvjetništvu postignut dogovor o formiranju istražnih timova. Ondje, međutim, vješto izbjegavaju odgovor na svako pitanje o tome tko će, kako i koga istraživati i po kojim kriterijima.

Ipak, voditeljica Centra za istraživanje i dokumentaciju Vesna Teršelić smatra da je, makar i zakašnjelo, osnivanje timova dobro, jer sjećanja blijede, a ljudi zaboravljaju detalje i upisuju neke nove pojedinosti u ono što se dogodilo. Ona žali što javnost nije bolje informirana i što odvjetništvo nije reklo više o tome što će i kako raditi. Do daljnjega tako ostaje nejasno hoće li timovi utvrđivati zapovjednu strukturu i neposrednu odgovornost svih osumnjičenih hrvatskih državljana, a ne – vođeni etničkim kriterijem – samo nekih zločinaca koji su tada živjeli na području Hrvatske. «Treba podići optužnice za zločine nad civilima, kako u gradovima, kako nad pripadnicima hrvatskoga naroda, tako i nad srpskom manjinom, tako i za zločine u logorima», kaže Teršelić.

Nacionalistička revolucija izrodila nesposobno pravosuđe

Iz tajanstvenog Državnog odvjetništva nije bilo moguće saznati koja su zlodjela istražni prioriteti. Vijest je spretno zaobišla i podatak iz kojega bi bilo nedvojbeno jasno hoće li timovi doista obrađivati zločine neovisno o nacionalnosti počinitelja, što do sada nije bio slučaj. U vijesti se konkretno jedino spominje da je na sastanku u Odvjetništvu riječi bilo i o procesuiranju organizatora i zapovjednika logora i zatvora pa i onda kada se oni nisu nalazili na teritoriju Republike Hrvatske.

I dok Vesna Teršelić, ohrabrena najnovijim zahtjevom Državnog odvjetništva za skidanjem imuniteta Branimiru Glavašu zbog sumnje da je počinio ratni zločin, smatra da ima sve više političke volje i da odvjetništvo operira u netom stvorenom prostoru, profesor Pravnog fakulteta u Splitu dr. Nikola Visković sumnjičav je – prema nestručnom pravosuđu i poznatom političkom mentalitetu. «Sad bi trebalo samo poželjeti da i ove naše kad-tad vladajuće ili opozicijske političke stranke, i HDZ i SDP, također odluče na tome raditi ozbiljno, jer do sada nisu radile ozbiljno, a to je, ipak, glavni faktor zakašnjenja, osim kroničnog nedostatka osposobljenosti u pravosuđu koja je rezultat nacionalističke revolucije 90-ih», kaže Visković.

Račanovo podvijanje repa

Tišina iz Državnog odvjetništva u tim je devedesetim bila simptomatičan znak samo jednog – a to je da se slučajevi i istrage drže u ladicama. Tako je bilo, jer je kompetencija zamijenjena nekompetencijom koja je svoj angažman usko vezivala uz političko raspoloženje u Vladi i Saboru i čekala na signale koji su joj se od tamo slali.

«Ne radi se tu samo o materijalnoj korupciji, već ideološkoj, kadrovskoj pokvarenosti aparata. Aparat se izvitoperio, on je nesposoban da obavlja ovakav tip izrazito krivično-političkih aktivnosti. Za to je kriva politika, ne samo HDZ-ova, već i SDP-ova, što je još teže, jer za HDZ bismo mogli još i razumjeti, oni su bili glavni pokretači te nacionalističke revolucije koja je onesposobila pravosuđe i cjelokupnu upravu. No, to se događa i u stranci koja tvrdi da je u tome nevina i da bi trebalo promijeniti zbilju Hrvatske. Oni se trude nešto na području zdrvstva, školstva, ekonomije, ali kad dođe do ratnih zločinaca, onda se Ivica Račan pokrije preko glave. To je činjenica. Zašto? Ne iz uvjerenja, nego zato da ne izgube glasove», ocjenjuje profesor Visković.

Nije problem biti zločinac, nego pasti u nemilost vlasti

I baš zato u najnovijem razvoju slučaja Glavaš samo naivni mogu pročitati istinski politički zaokret, vjerovati da je pravosuđe postalo kompetentno, a vrijeme sazrelo da se suoči s najnovijom prošlošću i obračuna sa zločincima, dodaje on: «Samo kad se u nas padne u nevolju, kad više nisi na vlasti, onda možeš biti gonjen zbog bilo čega ozbiljnog, ne samo zbog ratnog zločina, već i zbog financija, zbog prljavih rabota u ekonomiji… Ali to je samo posljedica mafiozne situacije koja brine. Dvije stvari su važne: njega (Glavaša) privesti istrazi i drugo, dati opomenu svim vladajućima što nisu pravedni. Nisu pravedni, jer ne gone načelno, nego gone samo svoje protivnike ili disidente. A to su opet dvije ozbiljne stvari, jer pokazuju da nije toliko teška stvar u Hrvatskoj biti zločinac, nego je teška stvar u Hrvatskoj pasti u nemilost.»

I ma koliko odluka o rasvjetljavanju Glavaševe odgovornosti bila politički čin, ostaje činjenica da je početkom devedesetih u ratnom Osijeku, u kojem je on bio gospodar života i smrti, nestalo više desetaka civila srpske nacionalnosti, ali i Hrvata čiji misteriozni nestanci nikada nisu razjašnjeni, i da će se, petnaest godina kasnije, pred nekim sudom za to ipak tražiti odgovornost. Vesna Teršelić podsjeća da Osijek nije usamljen slučaj: «Rado bih da se Državno odvjetništvo češće očituje o tome što rade, da se javnosti kaže što se poduzima i u vezi zločina u pojedinim gradovima, posebice tamo gdje nisu pokrenuti nikakvi postupci. I tu bih sad, u vrijeme kada se konačno nešto miče u vezi Osijeka, spomenula da očekujemo i nekakve pomake u Sisku, gdje istrage nisu pretvorene u optužne prijedloge.»