Istospolni brakovi u katoličkoj Španjolskoj

Španjolska je bila treća zemlja na svijetu koja je omogućila sklapanje brakova istospolnih parova i u potpunosti izjednačila prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova. Bila je davna 2005., na vlasti je, baš kao i u Hrvatskoj danas, bila lijevo orijentirana vlada na čelu sa Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom, čovjekom koji je proveo niz reformi, ne samo u sferi zakonskog tretmana istospolnih zajednica, nego i na fronti legalizacije pobačaja, davanja većih prava manjinama i veće autonomije Kataloniji. Javna podrška zakonu u vrijeme izglasavanja bila je nešto preko 60 posto. Anketa od prošle godine tu je brojku dogurala do preko 70.

Problem riješen jednom rečenicom

„Zakon je omogućio homoseksualcima da postanu vidljiviji u društvu. I premda ga većina njih ne koristi uopće, jako je važno da je uspostavljena jednakost“, kaže Antonio Martin iz LGBT-udruge 'Casal Lambda' u Barceloni. Zanimljivo je kako je Zapaterova vlada elegantno i praktično riješila problem prava i dužnosti LGBT-osoba u Španjolskoj. Umjesto da donosi posebni zakon koji bi regulirao njihove odnose, na postojeći zakon o braku dodana je tek jedna rečenica. „Tamo gdje je stajalo kako pravo na brak imaju muškarac i žena, dopisana je klauzula 'bez obzira da li su uključene osobe istog ili različitog spola', što je efektivno pridružilo sve homoseksualne odnose dotadašnjoj legislativi vezanoj za brak“, kaže Antonio.

Drugim riječima, gay, lezbijski, transrodni ili transseksualni brakovi u Španjolskoj imaju sva prava i dužnosti kao i heteroseksualni. „Jedina otegotna okolnost je posvajanje djece“, kaže predstavnik Barcelonske udruge objašnjavajući kako to nije do španjolskog zakona nego proizlazi iz činjenice da mnoge zemlje ne žele dati svoje državljane na posvajanje neheteroseksualnim parovima. U posljednjoj epizodi to je učinila Rusija, kroz ugovor sa španjolskom vladom.

Utjecaj Katoličke crkve ne prelazi kućni prag

U zemlji u kojoj je preko 92 posto populacije krštene u Katoličkoj crkvi, postojanje tako antikonzervativnog zakona o braku naoko se čini kontradiktornim. Međutim, kao što će reći mnogi Španjolci, religija je za njih eventualno skup rituala i običaja. „Ljudi ovdje kažu da su katolici ali nitko ne ide nedjeljom u crkvu. Crkva je prilično zastupljena u medijima i društvu, ali joj se ne dopušta ulazak u privatnu sferu života“, reći će Antonio u nastavku.

Večernji razgovori s mladim ljudima koji se okupljaju na Placa del Sol u barcelonskoj četvrti Gracia, samo potvrđuju očito. „Crkva ima utjecaj na društvo, samo što je taj utjecaj sada isključivo ekonomski“, kaže mi Guillermo Mirallas, Appleov zaposlenik. „Zadovoljan sam što imamo takav zakon, ali mislim da postoje puno preče i bitnije stvari koje muče španjolsko društvo. Kada je donesen zakon o legalizaciji homoseksualnih brakova, bili smo u lošoj situaciji i Zapaterova vlada je njime zapravo odvraćala pozornost od stvarno važnih stvari poput reforme obrazovnog sustava, zdravstva... U svakom slučaju zakon je dobar i oko njega ne bi trebalo biti više nikakve diskusije.“

U ratu s LGBT-ideologijom

Naravno, ne misle svi tako. Sporni zakon iz 2005. izazvao je masovne prosvjede na kojima se u zbroju okupilo milijun i pol ljudi. Organizirali su ih predstavnici danas vladajuće Popularne stranke, Katoličke crkve i Španjolskog obiteljskog foruma. Glasnogovornik potonjeg, Carlos Cremades, reći će kako Crkva ima manji utjecaj na društvo iz razloga što su njezina sredstva daleko manja u usporedbi s grupama LGBT-ideologije. „Oni se financiraju iz Vlada i ogromnih zaklada koje su povezane s velikim kapitalističkim korporacijama zapadnih zemalja“, kaže Carlos Cremades i povezuje to sa dnevnim promoviranjem LGBT-ideja kroz članke, filmove i medije općenito, što u konačnici, smatra on, stvara okruženje u kojem sve više ljudi podržava te ideje.

„Grupe koje promoviraju rodnu ideologiju sklone su odbijanju jasne rasprave i oslanjaju se uglavnom na diskvalifikaciju svih koji se ne slažu s njima kroz etiketu homofobije i sličnog. Stvarni utjecaj novog zakona o braku na društvo je malen – tek 2.000 vjenčanja na godinu – ali je pedagoški efekt promijenio stavove ljudi prema toj temi“, izjavljuje Carlos Cremades objašnjavajući zašto sve veći broj španjolske populacije podržava zakon. Španjolski obiteljski forum razočaran je i svojim nekadašnjim političkim partnerom – Popularnom strankom. Njihov će glasnogovornik reći da je obiteljska politika premijera Rajoya podbacila i da je to glavni razlog zašto je tri milijuna njihovih glasača ili apstiniralo ili glasalo za druge političke opcije na nedavnim izborima za Europski parlament.

Ključni prigovor Carlosa Cremadesa na zakon o braku je da ne radi razliku tamo gdje očita razlika postoji. „Da bi zakon bio pošten, treba iste stvari tretirati isto, a različite različito, kao što fiskalni zakon, na primjer, različito tretira korporacije i zaklade. Društvo ima pravo na to. Pored toga, u slučaju posvajanja, trebamo razmišljati i o pravima djeteta da bude posvojeno u prirodnu obitelj koja se sastoji od muškarca i žene, i to će pravo prevladati nad navodnim pravima temeljenima na seksualnoj preferenciji. U konačnici, sva ta prava su neosnovana – nitko zapravo nema pravo na posvajanje djece“, zaključuje Carlos Cremades.

Jug zaostaje za sjeverom

Katalonija i posebice Barcelona, naravno, nisu baš idealni predstavnici Španjolske. Situacija s prihvaćanjem jednakopravnosti homoseksualne populacije pogoršava se kako se ide prema jugu zemlje. Autonomna zajednica Extremadura je, kažu mi, najkonzervativnija je u stvarima na temu istospolnosti, no Rodrigo van Zeller, gay-aktivist i vlasnik bara u četvrti El Raval, navodi Andaluziju kao možda najotvoreniju regiju u zemlji. „Tamo je čak i trošak operacije promjene spola uključen u zdravstveno osiguranje“, veli i nastavlja s komentarom na španjolske zakone u korist LGBT-osoba: „Pored prava na brak koje je zajamčeno svima, ovdje je transseksualnim osobama omogućena promjena spola na osobnim dokumentima ukoliko dokažu da su živjeli u skladu sa svojim 'novim' spolom više od dvije godine.“

„Zakonom o braku tradicionalna obitelj nije izgubila ništa. Sasvim suprotno, dobila je“, kaže Rodrigo koji se okomio i na globalno popularnu Gay pride paradu u Barceloni riječima kako je sve počelo 1977. kao manifestacija aktivista i ticalo se borbe za politička i društvena prava, ticalo se osvješćivanja. U međuvremenu, i na isti dan (28. lipnja) , pokrenuta je parada kojoj je cilj zabava. Dva su događaja iz godine u godinu u svojevrsnom konfliktu, s dvjema povorkama koje marširaju Barcelonom. Ne treba pogađati koja je posjećenija.

LGBT-operacije po selima

Većina Španjolaca živi opušteno sa svojim LGBT-ovcima i u većim gradovima ni na koji način nisu diskriminirani. Mogu biti tete u vrtiću, mogu raditi u vojsci, vjerojatno sve osim kandidirati se za papu. „Nije to uopće pitanje regije, nego isključivo razlike između sela i grada“, reći će Antonio iz gore spomenute udruge. Kako mi priča, sada se po manjim mjestima u Kataloniji organiziraju LGBT-zajednice ne bi li omogućile lakši 'coming out' ljudi koji žive pod prismotrom 'malomišćanskog' morala. Za jesen se također priprema novi zakon o homofobiji, i opet, samo na regionalnoj razini, a koji će sankcionirati bullying i ispade mržnje prema LGBT osobama od školskih klupa do staračkih domova.