Iskustva iračkog ratnog fotografa | Kultura | DW | 08.04.2013
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Iskustva iračkog ratnog fotografa

Kad su bagdadskim ulicama krenuli prvi američki tenkovi arhitekt Abdul-Ahad posegnuo je za svojom kamerom i izašao na ulicu. U sljedećih deset godina postao je jedan od najznačajnijih ratnih fotografa.

epa02625912 Undated handout image of Guardian correspondent Ghaith Abdul-Ahad, who has gone missing after reporting from western Libya for the past two weeks. Abdul-Ahad entered the country from Tunisia and was last in touch with the paper through a third party on Sunday, when he was on the outskirts of Zawiya, a town west of the capital, Tripoli, which has seen fierce fighting in the past few days. Abdul-Ahad was travelling with Andrei Netto of the Brazilian newspaper Estado, who is also missing. EPA/MARTIN ARGLES EDITORIAL USE ONLY/NO SALES

Ghaith Abdul-Ahad

Dok je svijet u živo preko TV-ekrana pratio zauzimanje Bagdada, 28-godišnji arhitekt odlučio je da će taj trenutak imati poseban utjecaj na njegov život. Uzeo je kameru u ruke i izašao na ulicu.

"Morate si to moći zamisliti: punih 30 godina živite u jednom gradu i onda se jednog jutra probudite a grad je okupiran, bombardiran, sve se urušava, sasvim normalni ljudi pljačkaju i pale po ulicama. Pokušavate shvatiti što se to zbiva, i pokušavate to dokumentirati", priča fotograf. "Na početku uopće nisam ni o čemu razmišljao. Samo sam svakako htio sve zadržati u slikama. Htio sam snimiti taj trenutak povijesti."

U roku od godinu dana Abdul-Ahad (na naslovnoj fotografiji) je napustio svoje arhitektonske projekte kako bi se u potpunosti posvetio foto-novinarstvu. S pobunjenicima je putovao u druga područja zemlje i britanskim dnevnim novinama Guardianu slao fotografije i izvješća.

Tijekom jedne pucnajve je bio ranjen i od toga mu je na desnom obrazu ostao dugačak ožiljak. O tomu ne želi pričati, uz primjedbu da svi nose nekave rane. U ruci mu je stalno misbaha (tespih, muslimanska brojanica za molitvu). Ne zbog toga što bi bio religiozan već prije zbog toga da ima kamo s rukama.

I u zatočeništvu

Skupina naoružanih i zamaskiranih talibana.

"Talibani vas poštuju, možda, bar nekako..."

Nakon Iraka, Abdul-Ahad je bio i u drugim zemljama u kojima su se vodili sukobi: Afganistanu, Somaliji, posljednja u nizu je sad Sirija.

Otimali su ga nekoliko puta, dva puta su to učinili talibani u Afganistanu. Abdul-Ahad pokušava umanjiti važnost ovih događaja. "Uvijek je isto, događalo se to u Libiji, Iraku ili bilo gdje drugdje", kaže on. "Na kraju krajeva, i talbani su jednostavni seljani. Oni čovjeka čak na neki način poštuju, možda, bar nekako. Ti znaš da si Arap i zbog toga između tebe i njih postoje kulturne poveznice. Ne, talibani uopće nisu ulijevali poseban strah."

Trentuak kad se stvarno bojao za svoj život dogodio se u Libiji. Tada se prestrašio više no što se bio bojao svih šest godina, dok se bio skrivao u Bagdadu. Jer on je bio vojni dezerter, što se smatralo veleizdajom i bilo kažnjavano odsijecanjem uha.

Usred noći su ga bili oteli pristaše bivšeg diktatora Moamara Gadafija. Pokrili su mu oči povezom i ugurali ga u neki automobil. "Mislio sam, došao mi je kraj", priča on. "Ljudi koji rade u tajnoj službi nemaju duše, nemaju vjere, nemaju boju kože, nemaju baš ništa. To je jednostavno moćna mašinerija za mučenje."

Abdul-Ahada dva su tjedna držali u samici u jednom zatvoru u Tripoliju koji je smrdio po fekalijama. Njega samog nisu nikad mučili ili tukli, ali drugi zatvorenici nisu bili iste sreće. I danju i noću on je slušao krikove koji su odjekivali zatvorskim hodnicima.

"Jednostavno odete u Aleppo u Siriji i vidite kako ljudi tamo žive, i želite ispričati tu priču. S jedne strane, jer želite to reći cijelom svijetu, a s druge, jer ste i sami radoznali i želite pratiti baš tu priču", objašnjava fotograf svoje motive zbog čega redovito odlazi u opasne situacije.

Pripadnik međunarodnih snaga pregledava ljude u Bagdadu na jednoj kontrolnoj točki

Kontrolne točke dio su svakodnevice u Bagdadu

Nakon intenzivnih pregovora s redakcijom Guardiana Abdul-Ahada su pripadnici libijske tajne službe pustili na slobodu.

Ali on to iskustvo nije mogao zaboraviti. Na kraju se vratio u Libiju da bi se tamo sastao sa svojim zatvorskim čuvarom. Želio je upoznati čovjeka kojem je tijekom svog zatočeništva bio povjeren. "Kao što sam i pretpostavaljao, pokazalo se da je on jedan sasvim normalan čovjek, koji ima kćer i koji živi svoj život, pije čaj i svaki dan pojede svoj ručak. A na sebe gleda kao na nekog tko služi svojoj vladi."

"Grijesi Bagdada"

Prošlo je već deset godina od američke vojne intervencije koja je u Iranu srušila režim Sadama Huseina a Abdul-Ahad sa svojom jednostavnom kamerom po prvi put zabilježio kraj jedne cijele ere. Bagdad se u međuvremenu jako promijenio, ali uz kontrolne punktove i linije razdvajanja još je uvijek i puno otvorenih rana, kaže Abdul-Ahad.

"Nešto se u gradu izgubilo", primjećuje on. "Ako je netko ubio svoje susjede, ako je ustrijelio ljude na drugoj strani ulice, nešto se tu gubi. Nešto što se nikad više neće vratiti."

Abdul-Ahad više ne živi u Bagdadu. Njegov dom je sada u Istanbulu. Ipak, svoju staru domovinu često posjećuje.

Preporuka uredništva