Ipak nema «svetih krava»

Zato je već u siječnju 2003 bio gotovo šok kada su pred sud izašli i bivši generalni direktor Esser ali i članovi nadzornog odbora. Jer "Mannesmann" je - da tako kažemo - već odavno mrtav i pokopan ali predsjednik nadzornog odbora tog koncerna tada je bio sadašnji generalni direktor najveće banke u Njemačkoj, "Deutsche Bank" Josef Ackermann. Suci u Düsseldorfu saslušali su optužbu državnog tužitelja o okolnostima pod kojim je nadzorni odbor dodijelio generalnom direktoru Esseru "mali znak pažnje" u visini od 16 milijuna eura a ni inače nisu bili škrte ruke prema sebi i sebi sličnima: podijelili su si ukupno 57 milijuna eura. Ipak, sudac u Düsseldorfu je procijenio kako nije na njemu da odlučuje što gospoda direktori čine u svojim poslovnim odlukama za koje su ovlašteni, a ako su možda i učinili nešto krivo, onda - u presudi stoji - "nisu znali da čine nešto nedozvoljeno" - i shodno tome, oslobodio sve optužene. Sada, gotovo dvije godine nakon presude prvostepenog suda, time se pozabavio Savezni sud koji je - blago rečeno - poništio oslobađajuću presudu prvostepenog suda. Kažemo - blago rečeno, jer na do sada doista neviđen način, on je nije poništio - on ju je doslovce raskomadao:

Obrazloženje poništavanja oslobađajuće presude iz Düsseldorfa odgovornima bivšeg koncerna Mannesmann i više je nego jasno: članovi nadzornog odbora, direktor Deutsche Bank Josef Ackermann i njegove kolege, Funk i Zwickel nisu bili vlasnici imutka, nego upravitelji tuđe imovine. Oni su, kao članovi nadzornog odbora, bili zaduženi da štite taj tuđi interes, dakle interes svih dioničara Mannesmanna a ne - kao što je sarkastično napomenuo predsjednik saveznog suda, Klaus Tolksdorf - da se brinu samo za povećanje imutka predsjednika upravnog odbora, doktora Essera.

A tko je kao član nadzornog odbora zadužen da pazi na imutak i interes jednog društva, taj ne smije bez razloga jednostavno poklanjati novac - za razliku od možda privatnog vlasnika. A za 16 milijuna premije za direktora Essera nije bilo nikakvih oslonaca u radnom ugovoru sa direktorom uprave i prema tome, to je bio "dobrovoljni poklon". A obzirom na preuzimanje Mannesmanna od Vodafonea i na kraj zaposlenja doktora Essera, taj poklon je bilo "rasipanje povjerene imovine sa kojom su se kršile preuzete obaveze". Jer - tvrtka Mannesmann nije imala nikakve koristi od novca koji je dodjeljen.

Kod optuženog Funka kojem je niža sudska instanca u Düsseldorfu priznala kako je "djelovao a da nije znao da time čini nešto nedozvoljeno", savezni sud smatra da taj oslobađajući argument nije dovoljno dokazan. A kada je riječ o samom bivšem direktoru Mannesmanna Klausu Esseru, savezni sud je još dodao nešto na vagu: sud ne smatra samo kako ima osnova za optužbu za pronevjeru, nego potiče nižu instancu neka provjeri, da li je ta premija od 16 milijuna bila ne samo protuzakonit poklon, nego i stimulans kako bi koncern Mannesmann pripao britanskom Vodafoneu. Drugim riječima - neka provjeri da li ima osnova i za optužbu primanja mita.