Imaju li u Hrvatskoj novinari autorska prava? | Priča dana | DW | 13.04.2011
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Imaju li u Hrvatskoj novinari autorska prava?

Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava je prikupilo prvih milijun kuna koje će raspodijeliti između autora i izdavača. No i dalje ne zna kako zaustaviti internetske portale koji bezočno kradu tuđe sadržaje.

Crtež kradljivca

Kradljivci, ali drukčiji

Iako smo prije desetak godina mislili kako će ekspanzija interneta uroditi većom proizvodnjom sadržaja, dogodilo se upravo suprotno. Hrvatski internetskih portali koriste nerazvijenu zaštitu novinarskih autorskih prava pa umjesto da proizvode vlastiti sadržaj, mahom prepisuju od tiska ili od rijetkih portala koji imaju prave novinarske redakcije.
Kompjutorski monitor i oko na njemu

Internet ima prednosti i nedostatke

U praksi to izgleda ovako: Nakon što tisak ili neki portal s autorima objavi originalan sadržaj nastane prava utrka u kojoj se copy/paste portali natječu tko će prije prekopirati tekst. Pri tome se ne navode imena autora, a izvor se često objavljuje kraticom na dnu teksta, u pravilu bez hiperlinka na originalni članak.
Postoje i primjeri opskurnijih portala koji će nerijetko „ukrasiti“ originalne tekstove epitetima koji često mijenjaju smisao ili ton članka, dovodeći pri tom autora u vrlo neugodnu situaciju.
Blage kazne potiču krađu
U Hrvatskoj je stanje vrlo kaotično jer „svi kradu svima“ objašnjava predsjednik Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) Ivica Grčar. Razlog je, smatra, taj što do sada nije bilo pravih sankcija za neovlašteno kopiranje tuđih tekstova.
Ivica Grčar, DZNAP

Ivica Grčar

Tako je svojedobno u časopisu Ministarstva unutarnjih poslova ukraden tekst o detektoru laži iz jedne američke publikacije. Amerikanci su zbog svega pokrenuli postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je nadležan za autorska prava i dobili su spor. Usprkos dokazanoj krađi, sud je tužiteljima odredio naknadu od svega 12 tisuća kuna, što je jasna poruka da treba krasti i dalje, kaže Grčar.
Društvo kojim predsjedava Grčar je osnovano prije tri i pol godine kako bi se konačno stalo na kraj ovakvoj nelegalnoj praksi, a potom je i dogovorena suradnja s Udrugom za zaštitu autorskih muzičkih prava (ZAMP) koja vrlo uspješno, neki bi rekli agresivno, štiti prava hrvatskih glazbenika. „Upravo se radi na tome da svi korisnici novinarskih autorskih djela moraju plaćati naknadu, odnosno ishoditi dozvolu za objavu novinarskog autorskog djela“, kaže Grčar i upozorava kako je problem internetskih portala puno složeniji. Naime, za sada se istražuje model prema kojem bi se razdvojili portali koji isključivo objavljuju tuđe sadržaje od onih koji proizvode vlastite tekstove. Prije naplate naknade, dakako, treba donijeti cjenik i usuglasiti ga s Hrvatskom gospodarskom komorom, ali i usvojiti kriterije naplate.
Velik dio portala parazitira na tisku
Plamenko Cvitić, Nacional

Plamenko Cvitić

Da je tisak zadnjih godina ugrožen od internetskih portala potvrđuje i pomoćnik glavnog urednika Nacionala Plamenko Cvitić. Tako sve one troškove koje tiskani mediji imaju, bilo da se radi o plaćama, dnevnicama ili putnim troškovima, portali nemaju. Oni besplatno uzimaju gotovu robu i tek su poneki toliko pristojni da napišu od kuda su uzeli sadržaj, misleći da ga na taj način nisu ukrali. „Sve je češća situacija da se prilikom prenošenja ne potpisuju autori i više ne znate tko je zapravo originalan autor nekoga priloga ili informacije. To je dakako loše prvenstveno iz financijskih razloga jer portali tako zarađuju bez troškova koje imaju tiskani mediji“, kaže Cvitić. U Nacionalu su, objašnjava, pokušali privoliti portale da barem napišu izvor prenesenog teksta, no od toga, osim nekakve moralne zadovoljštine, sam izdavač i autor nemaju nikakve koristi.
Dogovor koji su nedavno postigli Europapress holding i Styria o međusobnom navođenju izvora za našeg je sugovornika dobra vijest, jer, kaže, barem se počelo na neki način poštovati autorstvo. „No i sam taj čin pokazuje u kakvoj su krizi mediji, jer ako Večernji list ima dovoljno novinara koji mogu napuniti svoje stupce, nije mu potrebno prenošenje informacija iz konkurentske tiskovine“, smatra Cvitić. Za njega je teza da svi mediji moraju imati apsolutno sve informacije potpuno kriva i u njoj vidi problem takozvane bastardizacije medija koji se ne profiliraju već igraju na kartu od svega po malo.
Na sljedećoj stranici: Naplata autorstva od davatelja internetskih usluga

Naplata autorstva od davatelja internetskih usluga
Temeljem domaćih i stranih iskustava, jasno je da nije smišljen model koji bi bio primjenjiv u svakoj situaciji i u svakoj zemlji, misli Cvitić i prisjeća se principa zaštite novinarskih autorskih prava o kojem je slušao u Sjedinjenim Državama. Po tom bi modelu davatelji internetskih usluga trebali plaćati tiskanim medijima naknadu, budući da isti žive od pružanja infrastrukturne usluge i sadržaja koje proizvodi i plaća netko drugi. Kako su domaći diskografi uspjeli izlobirati da se u svaku cijenu praznog kompaktnog diska ili USB memorije uračuna naknada za potencijalna kopiranja autorskih djela, takvo se rješenje čini mogućim.
Mlada žena prekrila lice rukama

Srame li se oni koji kradu?

Grčar objašnjava da je sličan sistem propisan i hrvatskim Zakonom o autorskom pravu, samo što se ne primjenjuje. Naime, autor, posebice ako radi u visokotiražnim glasilima, više ni ne može pratiti tko ga sve krade, a kamo li utjecati na to. Zbog toga je Zakonom o autorskom i srodnim pravima propisan institut kolektivne zaštite koji podrazumijeva da se svi novinari učlane u društvo koje će štiti njihova prava na način na koji ZAMP štiti prava glazbenika.
Dakako, nemoguće je pratiti i naplaćivati baš svako prenošenje, budući da bi to iziskivalo preskup i glomazan administracijski aparat. Zbog toga se onda naplaćuju paušalni iznosi naknada, primjerice davateljima internetskih usluga, sukladno naplati autorskih prava putem prodaje CD-a, DVD-a i USB-medija.
Ni novinari ne znaju svoja prava
Tiskanje Vjesnika

Iz novina na internet

Nadalje, predsjednik DZNAP-a upozorava na razlike između anglosaksonskog i europskog prava. Prema prvom, autor se odriče svih svojih prava i prenosi ih na izdavača, dok prema europskom pravu autor uvijek ostaje vlasnik svojega djela, a nakladniku ustupa tek pravo njegova iskorištavanja.
To znači da sva materijalna prava može prenijeti na drugoga, no moralna prava ostaju njemu. Ovi podaci nisu poznati čak ni većini hrvatskih novinara koji najčešće ugovorima prenose autorska prava na izdavače. Zbog toga su, tvrdi Grčar, takvi ugovori vrlo lako oborivi na sudu.
Europski zakoni uza sve to razlikuju zaštitu takozvanih repro-prava od samih autorskih naknada. Repro-prava podrazumijevaju upravo naplatu autorskih prava kroz medije i sredstva putem kojih se mogu kopirati autorska djela kao što su fotokopirni uređaji i kompaktni diskovi.
Prikupljen prvi milijun
Iako je DZNAP osnovan prije više od tri godine, pred društvom je još dosta administrativnog posla, no prošle je godine ipak prikupljeno milijun kuna. „Zadovoljan sam zaključivanjem ugovora sa svim press-clipping agencijama u Hrvatskoj. Drugim riječima, dali smo im ovlaštenje da prodaju sadržaj i press-clipping-uslugu, a zauzvrat agencije autorima plaćaju paušalnu naknadu“, kaže Grčar i najavljuje kako će se taj novac ove godine podijeliti između izdavača i autora, svakome po 40 posto. Ostatak će uzeti ZAMP koji je obavio stručni dio posla.
Na sljedećoj stranici: Prostor sve veći, a informacija sve manje

Prostor sve veći, a informacija sve manje
Cvitić upozorava i na poguban utjecaj takozvanog copy/paste novinarstva, zbog kojeg sve manje medija proizvodi svoj vlastiti sadržaj, za čim su se poveli i neki tiskani mediji. Zbog toga se, usprkos sve većem medijskom prostoru, smanjuje fond informacija.
Prije deset godina smo govorili koje sve mogućnosti internet pruža, no internet ne pruža novinarski rad. Iako se radi o najbržem mediju, ukoliko nemate čovjeka koji će vam nešto napisati, brzina više nije nikakav kriterij. Tu se jednostavno izgubila bit onoga što bi internet stvarno mogao biti, kaže novinar Nacionala.
Pravo na korištenje djela kao sredstvo cenzure
Snimka stranice HRT-ana internetu

Dvojbena odluka HRT-a

Da i legalni nositelji prava na korištenje autorskog dijela mogu to isto pravo zloupotrijebiti na najgori mogući način svjedoči i nedavni primjer s hrvatske javne televizije, navodi Grčar.
Naime, Hrvatska televizija je nedavno odlučila iz svojeg programa skinuti neke emisije iz serijala Latinica što je tada objasnila intervencijom jednog odvjetničkog ureda koji je štitio prava Jadran filma i Vinka Grubišića. Međutim, naknadno su autori emisije i Hrvatsko novinarsko društvo odlučili organizirati stručnu raspravu o opravdanosti skidanja te emisije iz programa.
HTV je tada pokrenuo postupak osiguranja temeljem zakona koji predviđa zaštitu prava nositelja prava iskorištavanja na prvo prikazivanje, čime je zabranjeno prikazivanje sporne emisije na tom stručnom skupu. Hrvatsko novinarsko društvo je optuženo kako prikazivanjem emisije želi prekršiti pravo HTV-a na prvo prikazivanje, iako televizija tu emisiju ne želi prikazati.
Televizija je skidanjem emisije iz programa zaštitila sebe i ne bi odgovarala za eventualnu štetu ako ju prikaže netko treći, upozorava Grčar koji smatra da je ovo primjer kojim je pravo iskorišteno za cenzuru nepoćudnih materijala. Time HTV nije ispunio svoju ugovornu obvezu prema autoru da će realizirati materijal, već ga želi „bunkerirati“ i zabraniti drugima da ga prikazuju.
Presudi li sud u korist HTV-a, nastat će vrlo neugodna situacija, kako zbog povratka cenzure na javnu televiziju, tako i zbog manipulacije autorskim pravom, zaključuje predsjednik Hrvatskog društva za zaštitu novinarskih autorskih prava.
Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb
Odg. urednik: Anto Janković

Stranica 1 | 2 | 3 | Čitav članak