1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

I vučići siti i travke na broju

2. svibnja 2017

Prosvjedi u gradovima Srbije se poslije mjesec dana osipaju. Zašto se nisu omasovili? Zašto nisu iznudili nijedan ustupak? Zato što su postali sami sebi cilj, smatra Dario Hajrić.

https://p.dw.com/p/2cEFv
Selbstmarketing Schatten eines Mannes mit Megaphone
Foto: Fotolia/Jonathan Stutz

Nema ničega neobičnog u tome što su odmah po završetku predsjedničkih izbora u Srbiji izbili ulični prosvjedi. Atmosfera u kojoj su se odigrali nije bila ni nalik regularnoj, s obzirom na to da je državne institucije i gotovo kompletnu medijsku sferu monopolizirao i bjesomučno eksploatirao jedan kandidat – isti onaj koji je kampanju vodio s mjesta premijera. Prosvjedi su pokazali organsku reakciju društva na bahato instrumentaliziranje državnih resursa u svrhu održavanja naprednjaka na vlasti.

Problem leži u tome što nisu postigli ništa drugo.

Nije u pitanju popularno mišljenje jer vonja na defetizam ili akademsko zanovijetanje, ali činjenica je da tijekom mjesec dana održavanja prosvjedi nisu napravili nijedan iskorak u svojoj borbi i nisu natjerali vlast ni na jedan ustupak. Prosvjedi se nisu razvili ni u što novo, nisu se omasovili, niti su u svoj arsenal uveli nove taktike, a rasipanje snage i volje ljudi na kraju može dovesti samo do odustajanja. Zato je vrijeme da pokrenemo razgovor o tome gdje se griješi i što se može promijeniti.

Dario Hajric Soziologe Aktivist Serbien
Dario HajrićFoto: privat

Gnjev prema vlasti postoji, opipljiv je gdje god se zakorači, i logično pitanje je zbog čega prosvjedi ne uzimaju maha. Postoji nekoliko problema koji u startu diktiraju njihove krajnje domete. Prije svega, simbolična crta između Nas i Njih, građana koji žele promjene i onih koji podržavaju vlast, povučena je na pogrešnom mjestu: inzistira se na tome da su prosvjedi „pristojni" i da su vlast i njezini pobornici „nepristojni". Nepristojnost se u prvom koraku ilustrira evidentnom raspojasanošću ekipe na vlasti, ali već u drugom koraku upiranjem prstom u njihove birače, stereotipiziranim u vidu neobrazovanih, glupih, krezavih primitivaca iz unutrašnjosti koji prodaju svoja politička uvjerenja za sendvič. Nije moguće reći apsolutno ništa pohvalno za davanje glasa nezasitnom autokratu, ali dovijeka ćemo se pitati kako naprednjaci odnose toliko uvjerljive pobjede ako ne prihvatimo nekoliko jednostavnih činjenica:

1. Neki ljudi jesu dovoljno siromašni da se njihov glas može kupiti, a podsmijeh i prezir niti pomažu da se to ne događa, niti su moralno ispravni. Prodaja glasova za pakete socijalne pomoći nije ništa lijepo, ali je društvena činjenica da postoji, i za nju postoje uzroci koji se ne svode na nečiju slabu volju i pokvarenost.

2. Vučić pobjeđuje u gradovima podjednako kao i u selima, a tretiranje takozvane „unutrašnjosti" kao barbarskog legla zasigurno ne donosi podršku među njezinim stanovnicima.

3. Glasovi se stječu ili krvavim radom s bazom ili zasipanjem konkretnim obećanjima i rješavanjem komunalnih i drugih problema državnim resursima (čuveno predizborno asfaltiranje). Najaviti uvođenje pravne države je lijepo, ali pravna država se ne jede, a materijalna bijeda je ogromna.

4. Ako očekuješ izbornu krađu, moraš imati obučene, dobro motivirane kontrolore na svim izbornim mjestima i reagirati na krađu dok se događa. Ako je čitav izborni proces nelegitiman zbog atmosfere u kojoj se odvija, treba se razmatrati sve opcije, uključujući i bojkot izbora i pritisak na međunarodne institucije da se omoguće fer izbori.

Vratimo se na prosvjede. Bezbroj puta je podcrtano kako demonstranti ne gaze travu, što bi trebalo biti simbol etičke nadmoći, a zapravo predstavlja odličan primjer zafarbavanja sebe u kut. Posao delegitimizacije se time svodi na nalaženje primjera nepristojnosti: Svaki čovjek na travnjaku, svaki papirić i limenka koji ostanu za demonstrantima postaju dokaz licemjerja. Nejasno je i što se misli postići tako koncipiranom pristojnošću. Hoće li autokrat koji je objedinio predsjedničku i premijersku funkciju abdicirati, postiđen? Hoće li apatični građani postati motiviraniji da se uključe u politički život? Mislim da svi znamo odgovore.

Limitirajući se, prosvjedi se svode na šetnje ulicama gradova, a to je taktika koja ne stvara nikakav pritisak na vlast i dugoročno je neodrživa jer će demonstranti izgubiti interes da u njoj sudjeluju. Jedini uspjeh koji mogu ostvariti namećući sebi takva pravila igre jest povećana brojnost, ali ona se neće povećavati ako se ništa ne postiže. Svaki put kada bude opadala, građani će gubiti motivaciju, a aparatčici će trijumfalno pokazivati kako je demonstranata sve manje i manje.

Demonstranti s transparentom "Nećemo diktaturu"
"Nećemo diktaturu", jedna je od poruka s prosvjeda u BeograduFoto: DW/S. Kljajic

Ovim prosvjedima je potreban smisao oličen u konkretnim ciljevima do kojih vode radikalne ideji i zahtjevi. Uzrok problema političkog sistema u Srbiji nije Vučić – on je njegova kulminacija i najbahatija forma. Politička klasa koja ga je iznjedrila čini i najveći dio sadašnje opozicije i neophodno ju je rasformirati do temelja. Zato bi jedan od prvih zahtjeva morao biti upućen opoziciji: tražiti da se svi kandidati na ovogodišnjim predsjedničkim izborima koji su osvojili manje glasova od komedijanta Ljubiše Preletačevića Belog povuku iz politike. Ukoliko to ne učine, bojkotirati i njih i njihove stranke, što god govorili i što god im se događalo.

S obzirom da europske institucije ne reagiraju na simuliranje demokracije u Srbiji, istinski radikalno bi bilo organizirati prosvjede ispred ambasada i tražiti od njih da ne surađuju s režimom koji svojim političkim protivnicima podmeće ubojstva, a o njihovim ženama govori kako vode narko-klanove. Ukoliko toga nema, potpuno je legitimno ići i do odbacivanja podrške pristupanju Srbije Europskoj uniji dok se ne zainteresira za autokratsko uništavanje nezavisnosti institucija.

Valja, na kraju, odustati od prosvjednih šetnji ako će se i dalje svoditi na ritualno slušanje govora i hodanje od točke A do točke B. Prosvjedi moraju, između ostalog, biti mjesto na kojem će se razgovarati o tome kako prosvjedovati, i uvijek moraju sadržavati potencijal da se pretvore u nešto drugo, kao što su cjelodnevne blokade institucija. Oni moraju biti sredstvo pritiska ili stvarati to sredstvo, jer su u protivnom sami sebi svrha.

Prosvjedi nisu mjesta na kojima se izražava pristojnost, nego mjesta na kojima se izražava gnjev. Opravdano je biti gnjevan na politiku koja nas uništava, generaciju po generaciju. Možda nije lijepo, ali zbog toga je ponekad opravdano gaziti travu.

Srpski sociolog Dario Hajrić, 1983., piše između ostalog za portal akuzativ.com. Na Twitteru piše pod imenom @romulian.