Hundertwasserova «Zelena citadela» u Magdeburgu

«Zelena citadela neobičan je arhitektonski projekt. Oaza ljudskosti i prirode u moru ozbiljnih kuća. Ona bi u ljudima trebala probuditi čežnju za romantikom, a upravo tu romantiku takozvana racionalna arhitektura s velikom revnošću negira i pokušava eliminirati.» Ovo su riječi koje je u svibnju 1999. o svojem projektu napisao sam Hundertwasser.

Građani Magdeburga, ali i svi ostali posjetitelji toga grada, mjesecima su promatrali kako ružičasta fasada polako dobiva svoje lice. Zlatne kugle na vrhovima tornjića, trbušasti stupovi od šarene sjajne keramike na ulazu. Svaki prozor drugačijeg je oblika, između balkona i vitičastih zaobljenih tornjeva naziru se tamne keramičke ploče, koje se trakasto protežu do njihovih vrhova na 9. katu. Na velikoj površini unutar zgrade zasađena su visoka stabla, između njih zeleni se trava, a na krovu se nalaze prvi od 9 000 planiranih grmova. No, upravitelj Hundertwasserovom ostavštinom, Bečanin Joram Harel, nije bio zadovoljan učinjenim. Grmići su morali van, unutarnje ružičaste betonske ploče trebalo je prefarbati u bijelo, a na samom je gradilištu uoči otvaranja vladala prilično nevesela atmosfera.

«Psihodelični kič»

A nezadovoljni su, kao i počesto kada je o radovima ovog osebujnog umjetnika riječ, bili i kritičari. Gerwin Zohlen ovaj je stil gradnje nazvao «psihodeličnim kičem»: «Osobno, sve što je Hundertwasser radio smatram psihodeličnim kičem koji je trebao nestati još u 60-im godinama. U Magdeburgu uz njegovu kuću stoji jedno romaničko zdanje, jedna gotička zgrada, i nisam siguran da je posve ispravno u tu ‹pravu› arhitekturu umetnuti jednu ovakvu roza kolibu. No, to je pitanje osobnog ukusa, a građani Magdeburga očito su drukčije odlučili.»

Zohlen se osvrnuo i na javnu svađu između tzv. Hundertwasser klana i građevinske tvrtke, koja je prethodila otvaranju, kada je upravitelj njegovom ostavštinom neprestano zahtijevao preinake, popravke i promjene u gradnji: «Priklanjam se mišljenju da se ovdje radi o čistom marketingu. Zapravo prije o pokušaju da se ostvare i unovče prava iz arhitektonskog ugovora. Ja o tome ne mogu govoriti, trebalo bi vidjeti te ugovore...»

Sve ovisi o ugovoru

Građevinari se boje tužbi, a one su se već javljale, i to upravo kod Hundertwasserovih kuća, i to odmah nakon njegove smrti. No, mogu li nasljednici zapravo stati pred sud i reći: meni se ne sviđaju te i te pločice i zato tužim građevinsku tvrtku?: «Mogu, ako tako stoji u ugovoru. Sve ovisi o tome. Možda je to moguće i ovako reći – autorska prava moraju poštivati i arhitekti, ali to je zapravo vrlo široko polje, kojim bi se trebali baviti pravni stručnjaci. No, pritom treba voditi računa o dvije stvari: radi li se tu o umjetnosti? I drugo, ako imamo Rubensovo djelo koje je u njegovom ateljeu nastalo nakon njegove smrti, to zapravo i nije Rubens. U ovom se slučaju možemo samo pitati bi li sam Hundertwasser odobrio postavljanje baš tih pločica, no on nam na to pitanje ne može odgovoriti, jer je mrtav, nažalost. No, još jednom ponavljam – ne znam ima li njegov klan zapravo mogućnost reći da bi on određeni detalj baš tako zamislio.»