Hrvatski problemi s vlasništvom stanova

Centri Zagreba, ali i Osijeka, Splita i mnogih drugih gradova u Hrvatskoj mješavina su ulickanih zgrada i stanova u kojima pada žbuka sa zidova. Razlog nije toliko neimaština, koliko nejasni vlasnički odnosi koji uvelike otežavaju i nekakve investicije, kako domaće tako i stranih partenra: jer to su stanovi u privatnom vlasništvu ali u njima su, već desetljećima, zaštićeni stanari. Rezultat jest da se ni stanarima ne isplati urediti stambeni prostor dok nije jasno, za koga to uopće rade a sa druge strane, ni vlasnicima se ne isplati uređivati zgradu u kojoj za stanarinu primaju tek par desetaka eura. Obratno, neki vlasnici posežu za sredstvima koja ne samo da su nezakonita, nego čitavu Hrvatsku pretvaraju u nekakvu sivu zonu u kojoj je sve dozvoljeno.

Nepokretna žena leži u sobi, vide se napukline po zidovima i čuju majstori koji su počeli rušiti krov na kući. Majstore je poslao vlasnik stana da krenu s adaptacijom, a žena je zaštićena najmoprivka kojoj vlasnik nije osigurao adekvatni smještaj, iako je to po zakonu dužan.

Snimka, koja je nedavno prikazana na državnoj televiziji, nije još jedna tužna priča s ratom razorenim područja Hrvatske, nego iz samog središta Zagreba. Govori o problemu koji se u Hrvatskoj vuče od 1990. godine i koju su vlasti u nekoliko navrata pokušavale riješiti, ali bi brzo potom ta, kako su je svi nazvali, pandorina kutija, hitno bila zatvarana. Riječ je o problemu privatnih, nacionaliziranih i konfisciranih stanova, odnosno o njihovim vlasnicima i stanarima u njima.

Prvi, vlasnici dakle, kažu kako je prema njima počinjena nepravda prije 50 ili 60 godina te da se sadašnja situacija ne može ispravljati činjenjem nove nepravde prema njima nevraćaenjm im imovine. Privatna imovina, pritom podsjećaju, i Ustavom je zaštićen institut.

Drugi, zaštićeni najmoprimci stanova, kažu kako se njih ne smije kažnjavati za problem koji država niti zna niti hoće riješiti.

«U tim stanovima se, vrlo često nalaze starije osobe koje su se ne svojom krivnjom zatekle u tim stanovima, možda 40 ili 50 zadnjih godina. I ti ljudi, ustvari, isto nemaju neko rješenje, nemaju nekog drugog krova nad glavom. I u nezgodnoj su situaciji. Dakle, ne mogu samo tako izići iz tog stana,» kaže SPD-ova zastupnica u Saboru Milanka Opačić.Ona podsjeća na dva modela koja se stalno provlače kao rješenja za probleme nekoliko desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj, a za kojim ni jedna vlast nije imala političke snage posegnuti: «Prvo da se vlasnike stanova obešteti što znači da im se da tržišna vrijednost njihovoga stanova. Drugi model je bio da se ljudi koji su se našli u stanovima, dakle zaštićeni najmoprimci, da se oni u određenom roku presele u zgrade koje su građene kao poticajna stanogradnja i da dakle uz određene, povoljnije uvjete mogu otkupiti te stanove.»

Zaštićeni najmoprimci, koji su u stanove godinama investirali svoj novac, nisu skloni prihvatiti da ih se nakon desetljeća života seli u neke neadekvatne stanove na periferiju a i drže nepravednim prijedlog prema kojem bi oni trebali otplaćivati te, nekad društvene stanove, po tržišnoj cijeni kada su ih ostali građani otkupljivali uz brojne olakšice. Država pak zbog podmirenja drugih obveza nikako da osigura sredstva za obeštećenje vlasnika. «Država nema toliko novca koliko bi bilo potrebno. Dakle, svugdje je bilo nekih ljudi koji su se bunili zbog ovog ili onog rješenja» kaže Opačić.

SDP je predlagao da država obešteti vlasnike, da građani u privatnim, konfisciranim i nacionaliziranim stanovima iste otkupe po kriterijima po kojima su to učinili i ostali a da se tako prikupljenim novcem barem dijelom pokriju troškovi. SDP-ova zastupnica misli da će problem na kraju tako biti i riješen: «Možda je najpoštenije, dakle, ovo jedno financijsko obeštećenje bivših vlasnika i sadašnjih vlasnika stanova. Ali bojim se da još dugo vremena država neće imati novaca da se odluči baš na tu soluciju.»

Dok se politika ne dogovori o problemu, dio se vlasnika i najmoprimaca sam pokušavao nagoditi, dio stanara nažalost umire a Hrvatska u cjelini razvlači problem koji će, ako ne prije, a onda morati riješiti ulaskom u Europsku uniju koja ne poznaje ovako neriješene stambeno-vlasničke odnose.