Hrvatski pisci u uglednom njemačkom časopisu „Schreibheft“

Tematski blok o Janku Poliću Kamovu i Milku Valentu u aktualnom izdanju prestižnog „Schreibhefta“ nastavak je lani započete serije napisa s izborom iz djela hrvatskih književnika. Izvorne i popratne tekstove na ukupno stotinjak stranica pod zajedničkim naslovom „Nježna palisandrovina“ – preuzetim iz istoimene prevedene Valentove proze – priredile su Alida Bremer i Ivana Sajko, koje su za ovu prigodu napisale i esej o dvojici hrvatskih književnika. U travnju prošle godine taj je ugledni njemački časopis za književnost po prvi put objavio sličan prilog pod nazivom „Hrvatski bog Mars“. Naslov istoimene zbirke pripovijedaka Miroslava Krleže poslužio je pritom kao tematski okvir za djela nadahnuta besmislicom rata. Osim novog prijevoda Krležine „Barake pet B“, njime je bila obuhvaćena i priča Ede Popovića „Ispod duge“. Za sustavno pred­stavljanje hrvatske literature izdavač i urednik „Schreibhefta“, književni kritičar Norbert Wehr, odlučio se nakon prvih osobnih dodira i ugodnih iskustava s hrvatskom spisateljskom i nakladničkom scenom prije dvije godine na Pulskom sajmu knjiga: „Bio sam vrlo iznenađen prisebnošću, informiranošću i zanimljivošću autora, izdavača i kritičara koje sam tamo upoznao.“

Začuđujuće je da se o njima izvan nacionalnih granica zna vrlo malo ili gotovo ništa. Stoga je i nastojanje da se takav odnos promijeni bio stvarni razlog pokretanja ovog projekta. Njegova autorica, književna znanstvenica i prevoditeljica Alida Bremer, navodi dvije činjenice kao motivaciju da se prihvati tog opsežnog i zahtjevnog posla: „Jedan je da u Njemačkoj, čak ni u onim krugovima koji se bave književnošću kao što su književna kritika ili feljton, nema recepcije hrvatske književnosti – ni stare ni nove. Hrvat­ska književnost za njih ne postoji, a nema je ni u svijesti čitatelja. A druga motivacija je da mislim kako je naša književna scena trenutno jako živa i da ima što ponuditi.“

Bilo bi pogrešno predstaviti mlade autore i njihova djela, a ne ukazati na tradiciju iz koje su potekli i duhovno nasljeđe koje su baštinili. Povezivanje klasika moderne hrvatske književnosti i suvremenih pisaca ubrzo se nametnulo kao logična koncepcijska postavka serije, pojašnjava Alida Bremer: „Mogla sam prikazati i samo suvremenu hrvatsku književnost za koju mislim da stvarno ima što ponuditi te da ima zanimljivih autora i autorica, ali sam mislila da bi trebalo probuditi zanimanje i znatiželju i za korijene te suvremene književnosti. Niti jedna književnost ne postoji bez tradicije pa, budući da su i ti korijeni ovdje nepoznati, mislila sam da se u tom paru staroga i novoga može upozoriti kako nije slučajno da trenutno imamo jedan bum, upravo prozni bum, nego da imamo i tradiciju.“

„Udomivši“ izabrane autorske parove, „Schreibehft“ je zaigrao na vremensku kartu. Iskustvo je pokazalo da se u otkrivanju pjesničkih imena – poslu kojim se taj časopis uspješno bavi već trideset godina – ne može računati s brzim i spektakularnim reakcijama, potvrđuje urednički dvojac. Zbog toga je serija i zamišljena kao strpljiv, ustrajni projekt koji će svoj stvarni učinak pokazati tek postupno, naglašava Alida Bremer: „Mislim da smo Norbert Wehr i ja prvim parom Krleže i Popovića zbunili publiku i da ga mnogi nisu ni čitali. Možda su ga preskočili, samo pogledali i čudili se, što će ovi Hrvati ovdje. Kad otvore sada ovaj „Schreibheft“, koji je upravo izašao, vidjet će još jedan par iz Hrvatske i mislim da ćemo ih tako zaintrigirati: zašto, što se dogodilo Wehru da objavljuje uporno nekakve Hrvate, i da će ih ovaj par već malo više zaintrigirati. E, kada se pojave treći i četvrti, mislim da će shvatiti da se radi o ovom konceptu. Valjda će se taj naš koncept prepoznati.“

U trećem nastavku „Schreibheft“ će objaviti prijevode eseja Antuna Gustava Matoša i Stanka Adrića u kojima autori promišljaju mitove hrvatske nacionalne pripadnosti. Četvrti, i trenutno po­sljednji dogovoreni tematski blok, bit će uglavnom posvećen Milanu Begoviću koji se kao kazališni pisac proslavio svojim dramaturškim radom na pozornicama u Hamburgu i Beču. Hoće li se ta serija i nastaviti? Urednica Alida Bremer najavljuje: „Eventualno, ako budemo imali uspjeha s ovim, ako budu dobre reakcije na ove naše parove, nastavit ćemo, ali u svakome slučaju namjeravamo izdati knjigu. S već ova četiri para mislim da imamo materijala za jednu knjigu i tu se urednik složio sa mnom, tako da će se parovi na kraju izdvojiti iz časopisa i postati samostalni.“

No, kolikogod bili uspješni, izvanredni projekti ovakve vrste neće biti dovoljni za širi međunarodni proboj hrvatske knjige, upozorava Alida Bremer i poručuje: „Mislim da bi najvažnije bilo da u Hrvatskoj nastane nekakav institut za promičbu hrvatske knjige u svijetu i to s glavnom orijentacijom na Njemačku, budući svi znamo da je Njemačka odskočna daska za sve istočnoeuropske književnosti – ne samo za hrvat­sku: institut, fondacija ili ured, ne znam kako bi se to nazvalo, kao što ga imaju druge zemlje i koji bi se ciljano bavio ponudom hr­vatske knjige u inozemstvu.“

Takva ustanova bila bi nužna i zbog činjenice da postoje autori koji su očigledno zanimljivi njemačkom čitateljstvu, ističe naposlijetku izdavač i urednik „Schreibhefta“, Norbert Wehr: „Pritom mislim primjerice na Ivanu Sajko, čiji su komadi objav­ljeni i koji se igraju u Njemačkoj. Mogu si zamisliti da ovdje postoji i publika za Edu Popovića kojega smo objavili u našem prvom nastavku. Sve su to autori koji bi se mogli potvrditi i u Njemačkoj.“