Hrvatska otkriva prednosti planske ekonomije

Regulacija tržišta dugo je u Hrvatskoj bila gotovo tabu-tema. Zagovor slobodnotržišnih principa odlikovao je jednako sve vlade i vodeće privrednike, medijske komentatore i ekonomske teoretičare. Rijetki vidljivi oponenti isticali su se pritom kao neka vrsta osobenjaka koji žive u prošlosti. No takav se odnos prema pitanjima utjecaja politike i države na ekonomiju i tržište u posljednje vrijeme osjetno mijenja. Štoviše, zaokret su poveli određeni predstavnici krupnog kapitala u RH, upravo oni koji su se iz vlastitih interesa ranije izjašnjavali za načela nekontroliranog tržišta.

Dok su svi utjecajniji protagonisti u Europi već pribjegli protekcionizmu i regulacijskim mjerama zbog pritiska npr. Kine ili Rusije, sad su tako odreagirali i hrvatski poduzetnici. Na nedavnom Croatia E-mobility Forumu, neki od uglednijih među njima zatražili su političku intervenciju u smjeru zatvorenije industrijske politike. A donedavno je sam pojam industrijska politika bio nepopularan jer podrazumijeva uplitanje države i stvaranje okolnosti s ciljanim prednostima za neke proizvodne grane, ili općenito, za domaću robu u odnosu na stranu.

Strategije koje ne vrijede niti papira na kojem su pisane

O tome smo ponajprije razgovarali sa Žarkom Primorcem, iskusnim ekonomistom koji je okušao razne vidove te djelatnosti. Bio je naime privrednik i konzultant, analitičar i političar – ovo posljednje kao ministar financija Bosne i Hercegovine. U međuvremenu on, međutim, živi i radi u Hrvatskoj. Primorcu smo na početku rekli da bi se od njega lako mogla očekivati sklonost deregulaciji tržišta, s obzirom na druge njegove liberalno-ekonomske izjave. Primjerice, zalagao se za redukciju radničkih prava i privatizaciju javnih poduzeća.

„Ali, niste u pravu kad je posrijedi odnos države i tržišta", odgovorio nam je Žarko Primorac, „jer sam bio neskriveni pobornik tzv. državnog kapitalizma, naspram slobodnotržišnog. To se tiče politike razvoja, kakve se veliki 'igrači' ipak nikad nisu odrekli. Ali, znajmo da je Hrvatska izgubila korak. Prerađivačka industrija, kao najizrazitiji dio industrijske strukture neke zemlje, u nas je sahranjena. Ona u Njemačkoj iznosi 23,5 posto od BDP-a, u Češkoj 24 posto, u Sloveniji 21 posto, a u RH 12 do 13 posto. Sve drugo je dopuna asortimana.“

No u današnjoj hrvatskoj privredi u stvari nema ni dopune, nego je sve usmjereno na turizam. "On jest značajan, ali ne može biti nositelj razvoja jer je preosjetljiv na promjene“, upozorava Primorac, naglašavajući da Hrvatska svejedno nema izbora – mora izraditi strategiju industrijske politike. No, ovaj put, strategiju koja neće biti samo alibi-dokument. „Ono što je izrađeno prije nekoliko godina“, dodao je on, „ne vrijedi ni papira na kojem je napisano. To su kod nas u pravilu nekakvi pomodarski tekstovi kojima nekakve činovničke strukture ispunjavaju formu.“

Kad veliki nalete na još veće

Hrvatska po mišljenju Žarka Primorca mora dohvatiti aktualni moment novih tehnologija: „To nije ni lako ni jednostavno, a podrazumijeva suradnju iskusnih i uvide mladih. Svijet više nije tako gladan robe, i nije lako naći svoju proizvodnu nišu. No prije svega, strategija industrijske politike mora biti politički pojmljena bez fige u džepu." Da bi bila uspješna, ona mora počivati na istinskom nadstranačkom konsenzusu, ne biti predmet međustranačkih natezanja bez kraja i konca. "Ja osobno nisam optimist, ne vidim da imamo dovoljno političke pameti za to", kaže Primorac.

S druge strane, njegovog kolegu ekonomista Ljubu Jurčića su protekla dva desetljeća zbog prizivanja aktivnije industrijske politike u RH nerijetko nazivali i – komunistom. „Danas na te pozicije dolaze i mnogi od onih koji su im se protivili. Ekonomske ideje očito nastupaju u ciklusima, kao i političke", rekao nam je on. A te je cikluse ovaj ekonomist prikazao kroz primjer liberalizacije globalne ekonomije početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Nakon pada socijalizma u Europi zavladala je euforija u pogledu uvođenja tržišne ekonomije.

„Pričalo se o kraju povijesti", kaže on, „o tome da praktično sve treba pustiti tržištu. Počelo je s monetarnom politikom, nastavilo se industrijskom. No ispalo je da to odgovara samo razvijenijim, jačim ekonomijama. Ipak, nije se ništa mijenjalo dok i velike nisu naletjele na još veće. Zato se sad zatvaraju i Njemačka i Amerika. Trump je dodatno pogurao trend. A mada se kod nas pričalo da industrijska politika nije potrebna, jer će tržište riješiti sva njezina pitanja, uvidjeli smo da su velike zemlje uvijek imale tu politiku pod kontrolom."

Industrijska politika nije odlika isključivo socijalizma

Jurčić nam je prenio da je u tom smislu očit i zaokret koji su poduzele institucije-nositelji nekadašnje liberalizacije tržišta. MMF, WTO, Svjetska banka – svi oni su, prema njegovu uvidu, shvatili da je slobodno tržište dugoročno neodrživo ukoliko svijet ne želi kaos: „Industrijske politike, pak, ne znače nužno i socijalizam. One se tiču osmišljavanja i gradnje infrastrukture za privatni sektor, te institucija, i na koncu sustava obrazovanja za ciljane grane. Ali tek moramo ozbiljno razmotriti koje su to grane, već prema mogućnostima.“ Ljubo Jurčić zato smatra da RH treba uzeti u obzir jednako vlastite resurse i tradiciju, te perspektivu 4. industrijske revolucije.

Bez namjere da spekuliraju o konkretnim granama, oba su naša sugovornika tako izvela podosta slične zaključke o poželjnim mjerama. Tko zna, možda će jednom do istoga doći i hrvatski političari. A onda će se vidjeti mogu li i poduzetnici i radnici u Hrvatskoj dobiti ono s čime raspolažu već mnoge druge zemlje EU-a: Prije svega jednako povoljne razvojne kredite i različite poticaje te bolja radnička prava i višu cijenu rada.