Holokaust u Srbiji: zaboravljena stradanja | Politika | DW | 27.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Holokaust u Srbiji: zaboravljena stradanja

Mnoga mjesta stradanja potpuno su zapuštena i nepristupačna. Na velikom broju njih ne postoji čak ni spomen-ploča. Srbija tako dočekuje i ovogodišnji Dan sjećanja na žrtve holokausta (27.1.).

Serbien Denkmal Opfer der Razzia (DW/S. Kljajic)

Spomenik žrtvama racije u Novom Sadu

„Brže nego što se itko mogao nadati, stizali su kroz utabani snijeg do zaleđenog Dunava. Kuknjava i lelek su se čuli sa svih strana (...) Ruke su joj se stresle od ramena do šaka, odbijajući nastaviti nositi dijete tamo gdje će njena noga sigurno kročiti za koju minutu." To je samo jedna od priča Novosađana stradalih za vrijeme okupacije Novog Sada tijekom Novosadske racije, koju je Marija Vasić ispričala u zbirci „Kada bog zažmiri". Njena junakinja je bebu Martu iz ruke u ruku poslala na kraj reda i spasila je od sigurne smrti u Dunavu.

U Novosadskoj raciji 1942. godine je tijekom tri dana stradalo više od 1.200 Srba, Židova i Roma, čija su tijela bačena u zaleđenu rijeku. „Bilo je teško prikupiti svjedočanstva, jer među stradalima postoji zavjet šutnje, u čijem je korijenu ideja da sljedeće generacije ne bi trebalo opterećivati bremenom prošlosti, da ne treba naslijediti mržnju i stradanja. Tako da veliki broj potomaka ne zna ništa ili o tome nisu nikad razgovarali s drugima. Ja mislim da je važno da o tome govorimo, jer time čistimo to zlo", priča Marija Vasić.

U znak sjećanja na one koji su stradali, na Keju žrtava racije podignut je spomenik „Porodica". To jedan je od rijetkih koji je očuvan i na kom se održavaju komemoracije. Brojna druga novosadska stratišta, poput Miletićeve ulice u centru grada ili Uspenskog groblja nemaju nikakva obilježja, a kuća jednog od najuglednijih Novosađana Ignjata Pavlasa koji je stradao u Raciji, uskoro će postati kafić.

Umjesto spomenika – trgovački centri

U nekim drugim gradovima mjesta stradanja potpuno su zapuštena, nepristupačna, a na velikom broju mjesta ne postoji čak ni spomen-ploča. Centar za istraživanje i edukaciju o holokaustu pokrenuo je zato projekt „Mjesta stradanja", s ciljem da obilježi i tako sačuva od zaborava mjesta na kojima su tijekom prve faze holokausta obavljena najveća strijeljanja. „Važno je da ta mjesta budu dostojno obilježena, jer ona ujedno i opominju. Ukoliko ne postoji kultura sjećanja, onda postoji mogućnost da se ponovi greška", napominje predsjednik Saveza židovskih općina Robert Sabadoš.

Massaker von Novi Sad (picture-alliance/AP/Jewish Historical Museum, Belgrade/US Holocaust Memorial Museum)

Novi Sad 1941. - strijeljanja u Miletićevoj ulici

Kultura sjećanja koja je živa u ovom trenutku opstala je uglavnom iz vremena Jugoslavije i socijalizma. U pojedinim mjestima, međutim, ne postoji volja ni da se to očuva. „Mi smo pokušali uključiti lokalne vlasti, da vidimo što možemo učiniti zajedno da se mjesta stradanja urede. Negdje nam je dobro išlo, negdje su nam samo davali obećanja, ali od mnogih općina nismo dobili ni odgovor", kaže za DW Milovan Pisari iz Centra za istraživanje i edukaciju o holokaustu.

Pojedina stratišta čak dobivaju potpuno novo ruho. Na mjestu nekadašnjeg igrališta Novosadskog atletskog kluba ubrzano se gradi novi trgovački centar. „Tu su dovodili čitave kolone novosadskih Židova, skidali ih, stavljali pod ledene tuševe i tjerali ih gole da trče po terenu u krug i govorili im da će oni najbrži preživjeti. To je psihoza u kojoj ljudi s djecom moraju trčati u krug po zaleđenom terenu, gdje je svima jasno da spasa nema, ali nemaju izbora. Kao divljač su ih gađali iz kabina, a onda utovarili na kamione i bacili u Dunav pod led. Nitko nije preživio", priča Vasić. Ako investitori sutra ne budu zainteresirani da se postavi barem neka spomen-ploča, dodaje, rijetko tko će se toga uopće sjećati.

Sličnu sudbinu moglo bi doživjeti i mjesto gdje je bio logor Topovske šupe u Beogradu, kroz koji je prošlo oko 6.000 do 7.000 ljudi. „Na tom mjestu ne postoji nikakvo obilježje. Postoje dvije zgrade koje su korištene za logore, a koje su u vrlo lošem stanju i prodane su privatnom vlasniku koji ima namjeru izgraditi najveći šoping centar na Balkanu", priča Pisari.

Memorijalni kompleks na čekanju

U kompleksu gdje se nalazio logor Staro sajmište, prema pisanju Balkanske istraživačke mreže (BIRN), nedavno su otvoreni uredi Srpske napredne stranke. Na mjestu gdje je bila logorska bolnica, SNS je razapeo veliki natpis, koji je ubrzo nakon pisanja medija i reakcije javnosti uklonio.

Serbien Milovan Pisari Holocaust-Experte (DW/S. Kljajic)

Milovan Pisari: „Srbija se nije suočila s onim malim dijelom fašističke prošlosti."

Na tom mjestu trebao bi biti izgrađen memorijalni kompleks posvećen žrtvama genocida, okupacije i ratnih zločina, ali zakon kojim je to trebalo biti riješeno stoji na čekanju od rujna prošle godine. Već prvi nacrt naišao je na brojne kritike u javnosti. „Taj zakon je problematičan već od preambule, jer kad se govori o zločincima, jedino se spominju Albanci i Hrvati koji su počinili zločine nad Srbima. Jasno je da se radi o pokušaju izjednačavanja genocida nad Srbima, holokausta i genocida nad Romima na pravnom nivou, a naravno da nije sve isto", priča Pisari. „Drugo, memorijalni centar će biti posvećen Srbima, Židovima, Romima, a gdje su svi ostali? Mnogi su stradali zato što su bili antifašisti ili civili koje su Nijemci zatvorili zato što su bili simpatizeri pokreta otpora, na primjer."

Nacrtu zamjera i pojedina administrativna rješenja, ali skreće pažnju i na potencijalne probleme stručnosti kadrova i predstavljanja povijesti u memorijalnom kompleksu. „Hoće li biti jasno i glasno spomenuta uloga kolaboracionista, uloga Nedićeve Vlade, koja je imala veliku odgovornost u holokaustu, propagiranju nacizma? To je ključna stvar sada kada je u tijeku proces rehabilitacije i kada se reproducira propaganda iz 1941. o Nediću kao čovjeku koji je na neki način htio spasiti Srbe", pita se Pisari.

Što je ušlo u finalni dokument radne skupine – nije poznato, jer je to pitanje u rujnu prebačeno s gradske na republičku razinu, pa bi finalni nacrt trebala napraviti komisija koju će imenovati predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić. Iako je prvobitno najavljeno da će komisija biti formirana u roku od dva tjedna, to i dalje nije učinjeno.

Novo lice fašizma

Unatoč svim poteškoćama, naši sugovornici složni su u ocjeni da otvorenog antisemitizma više nema, ali upozoravaju na to da ima naznaka koje na njega upućuju, kao što je rušenje 47 nadgrobnih spomenika u Pančevu krajem prošle godine. „To su učinili maloljetnici, ali to je zahtjevan fizički posao i mi smo čvrsto uvjereni da jedan maloljetnik to neće učiniti sam u svojoj glavi", kaže Sabadoš.

Mahnmal im ehemaligen Konzentrationslager Staro Sajmiste in Belgrad (AP)

Spomenik na Starom sajmištu

Jasan odnos prema prošlosti, napominju, opterećuje i proces rehabilitacije Milana Nedića koji je u tijeku. Za židovsku zajednicu situacija je tu jasna – mjesta rehabilitaciji nema, jer je režim Milana Nedića bio kvislinški režim. „I danas postoje dokumenti koji govore o tome da je iz Srbije krenuo telegram u Berlin u kome se kaže da je Srbija judenfrei, i to prva ili druga u čitavoj Europi", podsjeća Sabadoš.

U onima koji rehabilitaciju zagovaraju, Pisari vidi iskru antisemitizma, a u opravdavanju Nedićevih djela ponovno otvaranje puta prema tome. „Srbija se nije suočila s onim malim dijelom fašističke prošlosti. Za vrijeme socijalizma se o tome dosta govorilo, ali kad je Jugoslavija propala, pojavio se potpuno drugačiji narativ, u kojem je najvažnija stvar nacionalna pripadnost", ocjenjuje Pisari.

Tako su, kaže, u Srbiji danas jači neki drugi rasizmi – prema Romima i Albancima, a fašistička ideologija prepoznatljiva u dnevnoj politici. „Gradonačelnik Novog Sada je na komemoraciji rekao vrlo točnu stvar, a to je da se suvremeni fašizam neće pojaviti s kukastim križevima i uniformama, ali da je on među nama i da se trebamo boriti protiv toga. Zaboravio je, međutim, ili namjerno nije htio reći, da su fašisti upravo oni koji pripadaju njegovoj stranci, jer nitko za sebe neće reći da je fašist, ali će se koristi fašističkim metodama", ocjenjuje Pisari. „Ono što se događa u ovim zemljama je vrlo slično onome što se događalo u Italiji 1921., a to su korištenje privatnih batinaša, optuživanje drugih i stvaranje meta, dehumanizacija kroz propagandu, policijska kontrola, upotreba masa, provokacija i stavljanje sebe u poziciju branitelja države i nacije. To je ono na što smo mi kao povjesničari dužni upozoriti", zaključuje Pisari.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic