"Hartz"infarkt načela socijalne države ili demokratske kulture

Za početak objasnimo što je izazvalo njihovo nezadovoljstvo.

Svojedobno je savezna vlada angažirala petnaestoro stručnjaka na čelu s Peterom Hartzom. Povjerenstvo je trebalo razviti ideje kako bi se nezaposlenima dao impuls da potraže posao, a istodobno da okoštali zavodi za rad postanu fleksibilniji.

Rezultat njegova angažmana Zakoni su za suvremene usluge na tržištu rada ili, kako su se popularnije nazivali ti reformski zakoni – Hartz jedan do četiri. Krajem prošle godine postignut je i konsenzus između vladajuće crveno-zelene koalicije i oporbe, a sada, kada je Hartz četiri postao sve konkretniji, Njemačka se digla na noge. Demonstracije su prvenstveno održane na istoku zemlje, a prosvjed je usmjeren protiv spajanja socijalne pomoći i pomoći za nezaposlene. O čemu je konkretno riječ – objasnila je Nina Bednarz:

Harz IV zasigurno je najveći zahvat u njemačkom socijalnom sustavu u posljednjih nekoliko desetljeća, a stvar je u biti vrlo jednostavna: nezaposleni koji su godinama na ”birou” ubuduće će od države dobijati novac samo ako objektivno za to postoji potreba. Umjesto socijalne pomoći ili pomoći za nezaposlene, od 1. siječnja 2005. radnosposobni nezaposleni dobit će samo jedno – pomoć za nezaposlene, koja neće biti kao dosadašnja – zamjena za plaću, nego oblik socijalne pomoći, a njezina visina je unaprijed određena. Samci i samohrani roditelji sa zapada zemlje primat će 345 eura, a iz novih istočnih zemalja 331 euro. Za bračne ili životne partnere dobijaju dodatnih 276 eura, odnosno istočni Nijemci devet eura manje. Na zapadu će po djetetu onaj koji ostvaruje pravo na pomoć dobiti 207 eura, na istoku 199. Država će osim toga preuzeti troškove stanarine i grijanja.

Uz to, Hartz IV predviđa da nezaposleni i primatelji socijalne pomoći zajedno budu u nadležnosti agencija za posredovanje poslova. Pravo na tu pomoć imaju svi radno sposobni između 15 i 65 godina starosti, ako za to postoji potreba, a ispunjavaju li taj uvjet – o tome odlučuje država.

Pri izračunu ove potpore pribrojava se prihod partnera, vlastita imovina i imovina članova obitelji, uključujući i ušteđevinu za skrb u starosti, ali i ono što je sada najavio izmijeniti i sam ministar gospodarstva – a to je ušteđevina za školovanje djece.

Novina je da oni koji su godinama nezaposleni ubuduće neće smjeti odbijati posao uz obrazloženje kako on ne odgovara njihovom ranijem zaposlenju ili stupnju obrazovanja.

Ovom je reformom pogođeno više od dva milijuna ljudi – mnogi od njih od 1. siječnja sljedeće godine uopće neće dobiti nikakvu pomoć, drugima će ona biti smanjena za nekoliko stotina eura. A kada je to ljudima postalo jasno, i kritike su postajale glasnije, osobito u istočnoj Njemačkoj, gdje je stopa nezaposlenih osobito visoka – polovica onih na koje se to odnosi živi u novim saveznim zemljama. No, prosvjedi protiv Hartza IV nisu samo istočnonjemački fenomen – 70 posto svih Nijemaca smatra da tu reformsku mjeru treba odgoditi, jer na tržištu rada trenutno nema dovoljno radnih mjesta.

Protiv ovih reformi – koje neki nazivaju smrtonosnim hartz - infarktom pobunilo se nekoliko desetaka tisuća njemačkih građana, što je – manje više njihovo pravo. Ono što je sporno jest što demonstracije načinom na koji ih izvode i povicima ”mi smo narod” direktno povezuju uz povijesne prosvjedne marševe ponedjeljkom koji su doveli do rušenja DDR-ovog režima. Komentar Ute Thofern.

Navedimo najprije nekoliko činjenica: visina sporne pomoći za nezaposlene bit će, preračunato u kupovnu moć, dvadesetak puta veća od prosječne mirovine iz DDR-a stečene nakon četrdeset godina radnog staža. Osim toga, nezaposlenima upućenima na pomoc, država plaća i stanarinu.

Nije dakle novac razlog za zaoštravanje prosvjeda protiv reformi socijalnog sustava, osobito u istočnoj Njemackoj, gdje ih se čak stavlja pod moto "demonstracije ponedjeljkom" - tako su se nazivali prosvjedi protiv režima Ericha Honeckera.. Ili je već 1989. godine u pitanju bio prvenstveno novac? Ružna je to sumnja koja boli ondašnje pobornike građanskih prava i objašnjava njihovo zgražanje.

Kada predsjednik njemačkog Bundestaga, Wolfgang Thierse danas kaže da istočni Nijemci imaju dublje usađeni osjećaj za nepravdu, onda se iza njegovih riječi krije nesto drugo: oni drukčije poimaju državu. Za građanina DDR-a bilo je samo po sebi razumljivo da se država doživotno o njemu brine, da mu pruža socijalnu sigurnost i osigurava pravo na radno mjesto. U diktaturi koja je trajala gotovo šezdeset godina tečko se mogla steći praksa za samoodgovornost.

Da je sloboda i šansa samo ako se shvati kao zadaća - spoznaja je koja se nije etablirala na istoku Njemačke ni petnaest godina nakon pada Berlinskog zida. A u tome i jest stvarni problem. I to je razlog za uvrijeđeni krik brojnih (zapadnonjemačkih) političara: jer protiv njih se prosvjeduje s istim parolama kao nekoć protiv predstavnika diktatorskog režima. To stvarno boli. To ujedno pojašnjava propuste koji su se blago dali naslutiti: demokracija nije uvjerila, politika je zakazala.

Istočni se Nijemci još uvijek osjećaju prije kao objekt svoje države a manje kao subjekt. Slobodni izbori nisu dovoljni - njima se ništa ne mijenja. Za mnoge koji su godinama nezaposleni to nije samo osjećaj - već iskustvo.

Još se nije shvatilo da je tržišno gospodarstvo u demokraciji manje ili više neovisni sustav koji se oporavlja vlastitim snagama. Nakon ujedinjenja politika Savezne Republike preuzela je ulogu države-skrbnice, a sve što je na području bivšeg DDR-a trebalo potaknuti inicijativu i odgovornost pojedinca potisnuto je u drugi plan -od ustavne rasprave do rasprave o uvodjenju posebnih gospodarskih zona. U razumljivoj i opravdanoj brizi da bi jedinstvena povijesna šansa postizanja jedinstva mogla biti brzo proigrana, Istoku je na brzinu nametnut politički sustav zapadne Njemačke. A ako je negdje nesto zapelo, velikodušno se dijelila državna financijska pomoć.

Mnogim je istočnim Nijemcima na taj način oduzeta šansa da stvarno i odgovorno sudjeluju u oblikovanju politike i gospodarstva. O tome bi savezna vlada i oporba sada trebale razmisliti, bez obzira na prosvjede ponedjeljkom i njihov povod.