Hans Posse: Hitlerov menadžer za otete umjetnine | Priča dana | DW | 16.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Hans Posse: Hitlerov menadžer za otete umjetnine

Hans Posse je tri godine putovao i skupljao umjetnine za „Hitlerov muzej“. Pritom je skupio i brojne od Židova otete umjetnine. Njegovi putopisi se sad mogu pročitati online.

On piše olovkom u male bilježnice, kratke bilješke, kriptografski kao putopis. Između toga su bilješke nalivperom s plavom tintom, kratice o važnim osobama, skice slika starih majstora koje je pogledao. Od srpnja 1939. direktor drezdenskog muzeja Hans Posse (na naslovnoj slici sasvim lijevo) nalazi se na tajnoj misiji. Hitler osobno ga je imenovao „posebnim povjerenikom" za planirani Führerov muzej u Linzu.

Na svoje prvo inspekcijsko putovanje Posse kreće 5. srpnja 1939. U spavaćim kolima u vlaku putuje u München, u zgradi „Führerbau“ koja najprije služi kao skladište za otete umjetnine, bira prve slike i nekoliko dana kasnije putuje u austrijski Linz, grad Adolfa Hitlera. Tamo se sastaje s mjesnim upraviteljima, kako akribično zapisuje u svoju bilježnicu koju uvijek ima uza se.

Hitlerov ured rajhskancelara je prije toga telegrafom poslao poruku da Posseu pruže svu moguću potporu. „Hitler mu je dao strahovito velike ovlasti", kaže Susanna Brogi, voditeljica Njemačkog umjetničkog arhiva u Nürnbergu, gdje se nalaze Posseove tajne putopisne bilješke i gdje su ih stručnjaci proučili. „Posse je znao kako se moralo kretati u krugovima ljudi zaposlenih u muzejima. I osobno je upoznao elitu NS-a."

Glavni Hitlerov nabavljač umjetnina

10. srpnja 1939. Posse putuje dalje u Beč. Tamo posjećuje središnje austrijsko skladište umjetnina zaplijenjenih od Židova. Već 1938., odmah nakon pripajanja Austrije Njemačkom Reichu, vodstvo NSDAP-a (Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke) je konfisciralo tisuće umjetnina. Mnoge su otete Židovima. „Više od 8.000 komada“, bilježi Hans Posse svojim teško čitljivim rukopisom pod ovim datumom.

Bilješke su važne za njegove obračune. Posse sve akribično obračunava s Kancelarskim uredom Reicha u Berlinu: putne karte, troškove jela i pića s poslovnim partnerima, ulaznice za „Veliku umjetničku izložbu u minhenskom Haus der Kunst“, napojnice. Kao Hitlerov glavni nabavljač umjetnina Hans Posse odsjeda samo u najotmjenijim hotelima, primjerice u hotelu Ritz u Parizu ili Grand Hotelu u Krakovu. Skupe kožne rukavice (29 RM – rajhsmaraka), bombonjere ili njegove omiljene cigare pripadaju u njegove privatne izdatke. Njih Posse pruski korektno plaća iz vlastitog džepa. Hitlerov osobni ađutant Martin Bormann unaprijed mu je za putne troškove isplatio 10.000 RM.

Frederike Uhl, Susanna Brogi i Juliane Hamisch iz Njemačkog nacionalnog muzeja

Frederike Uhl, Susanna Brogi i Juliane Hamisch iz Njemačkog nacionalnog muzeja

 Na svom putovanju od srpnja 1939. do jeseni 1942. Posse vodi precizne bilješke. Pet tih malih bilježnica i jedan službeni dnevnik tri su godine analizirani u sklopu istraživačkog projekta u Germanskom nacionalnom muzeju. To je kulturno-povijesno blago koje se sad može vidjeti u digitalnom obliku. I važan izvor za istraživanje umjetnina koje su oteli nacisti, a koje su kroz slučaj Gurlitt 2013. spektakularno došle u središte pozornosti javnosti.

Menadžer nacističke muzejske politike

Za Hitlerov san da u povijest uđe kao veliki mecena umjetnosti Posse je bio pravi čovjek. Svoje ambicije da postane slikar brzo je napustio za vrijeme studija povijesti umjetnosti u Beču. Njegove vlastite slike nisu odgovarale njegovim predodžbama o kvaliteti. A to je biografska paralela s neuspjelim slikarom Adolfom Hitlerom.

1910. je tada 31-godišnji Posse imenovan direktorom ugledne Državne galerije slika u Dresdenu. Ubrzo je na sebe skrenuo pozornost umjetničke javnosti: ambiciozno je proširio muzejsku zbirku, zauzimao se za dolazeće moderno slikarstvo i pomagao umjetnike kao što je Oskar Kokoschka. 1922. je u njemačkom paviljonu na Biennalu u Veneciji izložio djela slikara Kokoschke, kojega je konzervativna umjetnička kritika prezirala.

Unatoč oštrim kritikama lokalnog NSDAP-a on ostaje vjeran svojim načelima nabavljanja umjetnina za Dresden. Mnoge umjetnine koje su nacisti kasnije proglasili „izopačenom umjetnošću“ on je izlagao, ne bojeći se ni prisilnog umirovljenja u ožujku 1938. Da je Hitler kasnije toga spornog direktora muzeja odabrao kao povjerenika za nabavljanje umjetnina više je nego čudno.

München 1937.: Izložba tzv. izopačene umjetnosti

München 1937.: Izložba tzv. izopačene umjetnosti

Otimanje umjetnina od židovskih obitelji

Tri godine, od 1939. do 1942., Posse kao glavni povjerenik za nabavljanje umjetnina za „posebni projekt Linz" putuje po zemljama koje su nacisti okupirali. Po njegovom nalogu vrijedne slike, skulpture i zbirke porculana prelaze u muzejsku zbirku za Hitlerov muzej, pripovijeda Birgit Schwarz, povjesničarka umjetnosti koja je također bila u istraživačkom timu.

Samo u središnjem skladištu u Beču bile su umjetnine u milijunskoj vrijednosti: otete i zaplijenjene od uglednih židovskih obitelji kao Rothschild, Gutmann, Pollak, Goldmann, Wolf. Hans Posse sve bilježi do u najmanje pojedinosti. Njegove bilježnice su zato ključni dokument za istraživanje otetih umjetnina, kaže povjesničarka umjetnosti Schwarz u razgovoru za DW. „Ova edicija pokazuje da je i kako je Posse, koji je u Hitlerovim očima bio najbolji njemački kustos muzeja, postao glavni menadžer Hitlerove muzejske politike."

Posse je kao kustos muzeja priznat u cijeloj Europi bio jako dobro umrežen, do kontakata s kolekcionarima umjetnina dolazio je preko Hansa Haberstocka, koji ga je i Hitleru predložio kao povjerenika. „Haberstock je, istina, po zanimanju bio trgovac umjetnina, ali on je i u drugim ulogama radio osobno za Hitlera", kaže Birgit Schwarz u razgovoru za DW. „I on je imao ključnu ulogu u vrednovanju takozvane 'izopačene umjetnosti'.“

Ključni dokumenti za istraživanje otetih umjetnina

Od 1938. na snazi je opća zabrana rada židovskih trgovaca umjetnina i galerista. Mnogi moraju preko noći bježati u inozemstvo. Njihove zbirke se bezobzirno likvidiraju i „ariziraju“. Samo nacistička financijska uprava na dražbama prodaje 16.558 umjetnina. I od toga profitira glavni nabavljač umjetnina Posse. Ali, on kupuje umjetnine i od ne-židovskih vlasnika u inozemstvu.

Po Hitlerovom nalogu on putuje u Veneciju, Firencu, Pariz, Varšavu i Krakov. Kupuje djela Tiziana, Raffaela, Canaletta, Rubensa, Rembrandta, Van Dyka u milijunskim vrijednostima. Nakon završetka rata u svibnju 1945. mnoge od tih umjetnina će savezničke trupe pronaći u rudniku soli Altaussee i prevesti u München u „Central Collecting Point".

Ostavština Hansa Possea, koji je 1942. umro od raka, izgubljena je. Slučajno su 1980-ih godina pronađene njegove bilješke, kaže Susanna Brogi. Ona smatra da je Posse bio „dobrovoljni izvršitelj Hitlerovih želja“. „Potresan je možda, kad čitamo ove dokumente, nedostatak emocija kad se nižu vremena, imena, mjesta i djela."

Sve je to sad digitalizirano i može se vidjeti na Internetu. To je važan povijesni izvor, ne samo za povjesničare umjetnosti. Posseove bilješke pokazuju da je uz beskrupuloznost kod nabavljanja otetih umjetnina bezgranična bila i čežnja direktora muzeja u Trećem Rajhu da prošire svoje zbirke vrijednim umjetninama. Neke od tih umjetnina, dodijeljenih za Hitlerov muzej, do danas se nalaze u muzejskim skladištima.

Preporuka uredništva