Haaški sud optužio još dvojcu hrvatskih novinara
13. rujna 2005
Prema navodima optužnice, Josip Jović između 27. studenog i 29. prosinca 2000. «svjesno je i hotimice ometao provedbu pravde, objavljujući identitet zaštićenog svjedoka Haaškog suda, objavljujući činjenicu da je svjedok dao iskaz na zatvorenoj sjedinici i objavljujući izvatke svjedočenja, u cjelosti ili djelomice, te je Jović time izravno prekršio sudski nalog izdan u prosincu 2000. godine.
U optužnici se navodi da je između 27. studenog 2004. i prosinca iste godine Križić otkrio «identitet zaštićenog svjedoka, izvatke svjedočenja sa zatvorene sjednice i činjenicu da je zaštićeni svjedok dao iskaz na zatvorenoj sjednici suđenja pred Haaškim sudom».
Prvo pojavljivanje Josipa Jovića i Marijana Križića pred sudom, kako bi se izjasnili o krivnji, zakazano je za 26. ovog mjeseca.
Indiskrecije koštale života svjedoka
Suda Alphonse Orie potvrdio je i skinuo pečat s optužnice protiv Jovića i Križića, pozivajući se na Tribunalova pravila. Ona su također dio hrvatskog pravnog sustava, što znači da haaške zabrane obvezuju i hrvatske građane. Pravila su donesena zbog zaštite svjedoka i njihovih iskaza. Uzgred rečeno, indiskrecija ovakve vrste stajala je do sada života jednog svjedoka u Crnoj Gori, a praksa Haaškog suda ne jednom je pokazala da svjedoci nerado izlaze s punim identitetom u osjetljivim temama, dakle kada se primjerice radi o silovanju ili zaštiti državnih ili vojnih tajni.
Na proljeće ove godine Haaški sud je optužio još dvojcu novinara te jednog direktora i umirovljenog obavještajca zbog kršenja pravila o zaštiti svjedoka i njihovih iskaza.
Tada optuženi Margetić, Marijačić, Šešelj i Radić odbacili su optužnice koje ih terete za dostavu zaštićenih dokumenata, imenovanje svjedoka i tiskanje dijela svjedočenja. Pretres je idućeg mjeseca. Maksimalna kazna za nepoštivanje suda je sedam godina zatvora i 100.000 eura ili kombinacija te dvije kazne.
Iz svega ovoga slijedi da su neki dokumenti zaštićeni i u načelu dostupni samo sucima, tužiteljstvu i obrani optuženih. Razlog ustrajanja Haaškog suda na poštivanju ovog principa i zakonitosti je zapravo frustracija zbog sustavnog curenja informacija koji u ovim slučajevima nisu izravno ugrozili živote svjedoka, ali su upozorili na ozbiljne propuste u sustavu koji je trebao funkcionirati.