Grčka i Njemačka: zajedničko suočavanje s prošlošću

Topli proljetni dan u Solunu. Moja kolegica Alexia i ja šetamo uz more. Sada to ponovno smijemo. Promenada uz plažu je bila tjednima zatvorena zbog korona-restrikcija. Sada, skoro mjesec dana nakon lockdowna, grad je uklonio zapreke. Doima se gotovo kao da je zabranjeno biti ovdje.

Proteklih nekoliko tjedana se Solun zbog virusnih restrikcija pretvorio u gradski kostur. Život koji inače pulsira u uskim ulicama i uličicama je zastao. Taverne, barovi i kafići su zatvoreni. Antički, bizantski i osmanski spomenici bacaju sjene na prazne trgove. Solun je grad stalne preobrazbe. Tijekom stoljeća i tisućljeća ovaj grad je uvijek iznova sam sebe na novi način pronalazio. Zbog toga je Solun zavijen u maglu svestranosti koja se samo onda dala probiti kad su postavljana pitanja, kad je kopano po prošlosti, kad su se točke povezivale.

Ponovno otkrivanje židovske povijesti

Jedno zaboravljeno poglavlje solunske povijesti se ponovno polako vraća u vidokrug ljudi: židovska povijest. Oko 1.000 židovskih Grka danas živi u Solunu. Nemali broj njih nastoji sakriti svoj židovski identitet od javnosti. Prije nego što je njemački Wehrmacht okupirao zemlju, donio glad i patnju stanovništvu i židove deportirao u koncentracijske logore, grad je bio poznat kao „Jeruzalem Balkana".

Židovska povijest Soluna je stara više od 2000 godina. U kasnom 15. stoljeću su se zatim naselili i sefardski židovi iz Španjolske koje su iz zemlje protjerali katolička kraljica Izabela i kralj Ferdinand. Sefardi su znatno utjecali na život u Solunu i učinili ga „Madre de Israel" – majkom Izraela. Polovica stanovnika je bila židovske vjeroispovijesti i bili su zastupljeni u svim klasama društva.

Nakon što su nacisti ubili oko 97 posto od oko 50.000 židova koliko ih je u četrdesetim godinama 20. stoljeća živjelo ovdje, kod mnogih su pali u zaborav. „U školi nismo učili skoro ništa o židovskom stanovništvu grada“, objašnjava Alexia. Pitao sam mnoge ljude u Solunu što znaju o židovskoj povijesti – ne puno, kako se ispostavilo.

Njemačka povijest u Grčkoj

Raditi u ovom gradu kao njemački novinar je jedna vrsta profesije. Ispod svakog kamena koji podignem pronalazim nove veze sa svojom vlastitom povijesti; veze s užasnim zločinima koje je ovdje počinila generacija mojih djedova i baka. Moj djed je bio stacioniran u Grčkoj za vrijeme okupacije. Često razgovaram s ljudima koji su morali gledati kako je Wehrmacht masakrirao njihovu obitelj i prijatelje. Za to većina njih nikad nije dobila nijedan pfennig odštete. Je li moj djed sudjelovao u tim zločinima?

S Grcima razgovarati o okupaciji i holokaustu je izazov. Kao Nijemci smo navikli na to da između sebe diskutiramo o prošlosti. No, drukčije je o tome razgovarati s ljudima čija je povijest u Njemačkoj gotovo nepoznata. Stotine tisuća žrtava je Grčka pretrpjela za vrijeme njemačke okupacije. Kao posljedica su uslijedili građanski rat i diktatura. O tome mi u Njemačkoj ništa ne znamo. Tijekom suočavanja s Drugim svjetskim ratom preferiramo ostati među nama. Žrtve držimo daleko od nas.

U razgovoru s Alexiom mi postaje ponovno jasno da povijest Drugog svjetskog rata još dugo nije „sažvakana“. Dok raspravljamo, susreću se naša povijesna shvaćanja te se crne rupe pune znanjem. „Ja sam se tek kasno suočila sa židovskom prošlošću“, kaže Alexia. Isto važi i za mene i za njemačku okupaciju u Grčkoj, mislim u sebi.

Židovska djeca moga grada

Florian opisuje kako se osjećao kad je prvi put čuo o Anni Frank. I ja se sjećam. Njemu je bilo osam, meni negdje oko dvanaest godina. Prisjećamo se da okrutnost i nepravdu holokausta jedva da smo mogli shvatiti u tim starosnim godinama.

Sada, puno godina kasnije, pitam se zašto u školi nikad ništa nisam učila o Esther i Sabetai Kamhi, dvije učenice, 13 i devet godina, koje su ubijene u Auschwitzu. Prije Drugog svjetskog rata je oko 7.500 židovske djece pohađalo škole u mom gradu. Tek su rijetki od njih preživjeli holokaust. Njihova imena nikad nisu spomenuta, iako su njihovi dosjei bili skladišteni u zatvorenim kutijama u školskim podrumima. Predugo je vladala tišina u mom gradu po pitanju židovske povijesti.

Utoliko više me raduje da su dvojica mladih povjesničara postavili pitanja, otvorili te kutije i tako objavili imena više od 1.450 židovske djece. Christos Chatziioannou i Aggeliki Gavriiloglou su u suradnji sa Židovskim muzejom, Institutom za Židovske studije Sveučilišta Aristotel i Arhivom Židovske zajednice razvili projekt „Mapping the Memory". Programer Christos Panourgias je u tu svrhu programirao jednu interaktivnu kartu na kojoj se može pratiti gdje su živjela ta djeca. „Jedan od naših motivacijskih razloga je bio da su tek rijetki ljudi u Solunu upoznati s tim povijesnim poglavljem“, objašnjava Christos Chatziioannou.

Vlastita povijest – nova perspektiva

Šokirana sam Florianovom izjavom da se u Njemačkoj jedva bilo što uči o njemačkoj okupaciji u Grčkoj. Ja, s druge strane, od svog djetinjstva znam o zločinima koje je Hitlerov Wehrmacht počinio u mojoj zemlji. Isto tako se Florian pita kako je jedan grad mogao tako dugo jednostavno ignorirati svoju židovsku povijest. Selektivno sjećanje je opasno, posebno u teškim vremenima koja su pred nama.

Rane koje jedan rat ostavlja u društvu teško zacjeljuju. Često se prenose s jedne generacije na drugu. Moja baka je izgubila brata za vrijeme građanskog rata. Sve do danas, 70 godina kasnije, još uvijek žalimo za Nikosom. Tko pati, taj može lakše i mrziti. Naša generacija, međutim, mora prestati s tim da upire prst u druge. Moramo pokazati da smo i mi naučili svoje lekcije iz povijesti.

Kroz Internet, kroz europski program razmjene studenata Erasmus i kroz Europu smo danas usko povezani. Mnogi moji prijatelji žive u inozemstvu, pa i u Njemačkoj. Koncept onoga stranoga, okupatora, međutim, još uvijek prati sjećanja. „Nisam kriv samo zato što sam Nijemac. Ali snosim odgovornost zbog toga što znam o zločinima nacista“, kaže Florian. Vrijeme je da o našoj povijesti zajednički nanovo razmislimo. Mir nije jednostavno političko objašnjenje. Njega se može očuvati samo ako se zajednički prisjećamo, ako se zauzme pozicija onoga drugoga i tako shvati da smo svi u istom čamcu.

Florian Schmitz, rođen 1980. u Rurskoj oblasti, studirao je u Berlinu i Madridu komparativnu književnost, španjolski jezik i amerikanistiku s fokusom na Latinsku Ameriku. Od 2017. je dopisnik Deutsche Wellea u Grčkoj.

Alexia Kalaitzi, rođena 1987., multimedijska je novinarka iz Soluna. Radi kao reporterka i piše reportaže za strane medije o ljudima na Balkanu.