Govor mržnje u Srbiji: Pusti dijalog - sad ja vladam | Politika | DW | 18.04.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Govor mržnje u Srbiji: Pusti dijalog - sad ja vladam

Dijalog je protjeran iz javnog prostora Srbije. Politička, kulturna i svaka druga scena se više nego ikada podijelila na prijatelje i neprijatelje - postavljene su barikade i ukinuta je svaka konstruktivna rasprava.

Taj proces je možda najupadljiviji na internetu, ali se osim društvenih mreža i raznoraznih foruma taj fenomen prelio i na tradicionalne elektronske i tiskane medije. Ima u tom tvrdom držanju nečije strane pomalo i komičnih momenata; pojedine novine i televizije koje u srbijanskom izdanju ne žele Srbiju u NATO-u, u crnogorskoj verziji su žestoki zagovornici članstva u tom vojnom savezu. Novinari koji su pritom protiv članstva Srbije u EU-u i za što bliskiju suradnju s Rusijom najveći su fanovi premijera Aleksandra Vučića koji bi se po njihovim mjerilima ocijenio kao eurofanatik. Slična pojava se primjećuje i kod političkih stranaka pa se tako međusobno podržavaju stranke potpuno različitih ideologija i stavova. Možda stoga nije čudno što u toj sveopćoj mentalnoj i ideološkoj konfuziji ne postoji mogućnost normalnog dijaloga.

Konstruktivan dijalog nije, doduše, nikada bio nešto čime se mogla pohvaliti srbijanska politička scena tijekom višestranačja. Na to skreće pažnju i novinar BIRN-a Slobodan Georgiev koji kaže da su sadašnje vlasti naslijedile jedno medijsko okruženje koje je bilo izloženo velikom pritisku od strane vlasti. „Ali, sve to je neusporedivo s onim što imamo danas, jer u posljednje četiri godine vlasti Borisa Tadića niste imali ni djelić svega onoga što na razne načine predstavljaju vlast i Aleksandar Vučić. To je jedna stalna presija, gdje se količinom događaja anulira svaki drugi događaj. Sve više se čuje samo jedan glas i ja mislim da su ljudi sada sve više počeli vjerovati da drugog glasa zapravo i nema, što naravno nije točno."

Duhovna djeca "titoizma"

Na povijesno-društvenom kontekstu inzistira i politički analitičar Dragomir Anđelković. Na više puta ponovljeno pitanje jesu li sadašnje vlasti svojim inzistiranjem na monologu zapravo ukinule dijalog u Srbiji, Anđelković se stalno iznova vraćao na tvrdnju kako dijalog u Srbiji zapravo nikada nije ni postojao te da se ponašanje aktualnih vlasti nikako ne može promatrati izvan tog konteksta:

„Sadašnje vlasti su odraz društva i društvene atmosfere, baš kao što je i oporba odraz svega toga," smatra Anđelković: "Nitko tu nije ponaosob kriv, kriv je duh koji imamo u kontinuitetu s titoizmom. Tako da sad pričamo o krivici sadašnje vlasti kao većoj u odnosu na krivicu prethodne vlasti ili u odnosu na one koji su 6. listopada 2000. tvrdili da Srbiji treba jedna serija hapšenja i progona, odnosno na one koji su prije 5. listopada držali vlast i često se autoritarno ponašali, je smiješno. Naprosto imamo kontinuitet nedemokratske kulture i autoritarnog nasljeđa".

Neka poslije netko kaže kako je lako uspostaviti dijalog u Srbiji u situaciji kada se negira da problem uopće postoji. Ili ipak postoji, ali za to nitko nije kriv? O tome bi možda trebalo pokrenuti rapravu. Na pokušaj da, recimo, zaboravimo prošla vremena i prošle vlasti i ocijenimo sadašnju situaciju, Anđelković odgovara:

„Mislim da je priča o tome da zaboravimo prošlost manipulacija. Nemoguće je te stvari promatrati van konteksta. Ova vlast je naravno i sama odraz tog nedostatka demokratske kulture u srbijanskom društvu, a još u većoj mjeri su to oni koji su se stavili u službu tuđih geopolitičkih interesa i pričaju o zapadnim i europskim vrijednostima, a sami su duhovna djeca titoizma."

Demonstracije u Beogradu

Demonstracije u Beogradu protiv svemoćne vladavine Aleksandra Vučića

Slučaj zaključen: u Srbiji nema dijaloga, oduvijek je tako bilo i zauvijek će tako biti. Vidljivo je da ne postoji čak ni pokušaj da se taj niz prekine. A proteklih nekoliko godina vladavine Srpske napredne stranke, naravno, obilježio je skoro potpuni nedostatak dijaloga. Za sociologa kulture Ratka Božovića dobra ilustracija svega toga je izjava Aleksandra Vučića kako će se povući ukoliko netko drugi pobijedi na predsjedničkim izborima. „To je jedna nenormalna situacija", kaže Božović za DW: "Na taj način se jedna partokratska logika uspostavila kao nešto s čime je on ušao u izbore. A kada tome dodate da imamo jednog čovjeka koji je sveznajući, gotovo božanstvo, i da od njega umjesto institucija i podjele vlasti sve ovisi, onda nije čudno što imamo ovo nepodnošljivo i apsurdno stanje u kojemu je naravno nemoguće imati dijalog."

Naprednjaci se ne zaklinju u dijalog

Politički analitičar Branko Radun se slaže da je aktualna vlast uvijek odgovorna za nedostatak dijaloga u društvu, ali također navodi da je to problem koji se prenosi iz generacije u generaciju i da Srbija dugo nema kulturu dijaloga. „Možda se stoga u tom smislu i previše očekivalo od naprednjaka", ističe Radun: "Ako neki koji su se toliko zaklinjali u dijalog nisu bili sposobni da ga demonstriraju, poput demokrata, zašto bi sada očekivali mnogo više od naprednjaka, koji se, da budemo iskreni, nisu previše ni zaklinjali u dijalog". Po njegovim riječima to svjedoči da je problem mnogo dublji i da je povezan i s mentalitetom. „To je nešto u stilu: kad ja dođem na vlast, ja ću sad ovima začepiti usta. Dok smo opozicija, svi se pozivamo na dijalog, ali kad dođemo na vlast onda okrećemo ploču - pusti sad dijalog, sad ja vladam", kaže Radun.

Internet - loše mjesto za rasprave?

Dobar dio javne rasprave se i u Srbiji odvija na internetu. A tu neistomišljenike čeka paklena atmosfera. Svaki, pa i najmanji pokušaj civiliziranog dijaloga se brzo preokrene u razmjenu osobnih uvreda. Slobodan Georgiev primjećuje da internet i nije baš najbolji prostor za rasprave: „To je otvoren prostor bez moderacije i tu nema nekih pravila osim osobnih pravila etičnosti. Neki misle da je to pljuvaonica pa se tako i ponašaju. U tom smislu i ne vidim da se u tom prostoru može voditi rasprava koja bi dovela do stvari koje su od opće koristi. Rasprava je najpotrebnija u institucijama i u velikim medijima s relevatnim sugovornicima". Ipak, premijer Aleksandar Vučić je pokušavajući ujlepša stanje medijskih sloboda naveo kako se većina građana Srbije informira na internetu i tako pokušao umanjiti važnost tradicionalnih medija. Slobodan Georgiev smatra da su to besmislice. „Vučić točno zna što će se pojaviti u velikim medijima koji su pod njegovom kontrolom i njemu je to na neki način i dosadno. A nervira ga što ne može kontrolirati internet i onda tu neku vrstu frustracije pokušava pretvoriti u svoju prednost tipa: evo, ljudi tamo saznaju sve informacije, dijele informacije, znaju ljudi sve što se događa."

Optužbe vlasti da su svi koji misle drugačije nekakvi strani plaćenici Ratko Božović vidi kao izlizane stereotipe koji po svemu pripadaju pretpolitičkom društvu. „To bi sad trebalo značiti kako iza svih građana koji su izašli na ulice jer nisu pristali biti budale netko stoji. To je formulacija koju je nemoguće prihvatiti". To je tek ludilo koje forsira vlast, dodaje Slobodan Georgiev, i to je "nešto što Aleksandar Vučić stalno ponavlja. Njemu to naprosto odgovara, to mu donosi glasove, to motivira njegovo biračko tijelo. On to radi svih ovih pet godina i ništa drugo. Drži svoje birače okupljene, mobilizirane i spremne da kad god ih pozove na izbore oni izađu i zaokruže njegovo ime, i u tome je vrlo uspješan. A što zbog toga postoje posljedice po čitavo društvo, mislim da ga posebno i ne zanima."

Preporuka uredništva