Genijalni slikar nesretne sudbine

Već na samom početku izložbe, u prvoj prostoriji Moderne galerije, posjetitelja dočekuje prodoran Račićev pogled. Autoportret, nastao 1908. (godine njegove smrti) i onima koji ne znaju detalje umjetnikova životopisa navješćuje nesretnu sudbinu genijalnoga slikara, no okruženje u kojem se taj rad nalazi (društvo mu, naime, prave radovi koji se pripisuju Račićevim uzorima poput Velazqueza, Rubensa i Maneta) ukazuju da se tom do sada najpotpunijom retrospektivom pokušava otvoriti prostor za ozbiljno razmatranje njegova minhenskog i pariškog stvaralaštva i diskusiju o atribuciji pojedinih radova.

Jedinstvena životna i umjetnička priča

Postav uključuje više od 100 djela iz fundusa Moderne galerije, ali i još 13 hrvatskih i 4 strana muzeja, te privatnih zbirki, zadovoljno ističe ravnateljica galerije Biserka Rauter Plančić te dodaje da su među njima sva poznata remek dijela, ali i manje poznati radovi - neki i nikad izlagani, a tu je i izbor pripisanih radova, arhivska građa te kronologija životnog put slikara, kojeg jako cijenimo ali vrlo malo poznajemo.

Od dokumenata o rođenju i krštenju, preko školskih dana i prvih crteža te radova nastalih tijekom studija u Münchenu do stvaralaštva za posljednjih pariških dana, pohađanja Akademije Vitti, te tajanstvene smrti (1908. godine nađen je ustrijeljen u svojoj pariškoj sobi), sve to je autor izložbe Zdenko Rus obuhvatio u želji da ispriča jedinstvenu Račićevu životnu i umjetničku priču: „Zaprepašćujuće je da je to opus na razini jednoga studenta , koji je u te 23 godine života ostvario jedan takav visoki umjetnički stupanj,“ priča Rus koji je izbjegavajući linearnu koncepciju postav zamislio kao nadovezivanje Račićevih najpoznatijih radova na djela njegovih uzora, nakon čega vremenski slijed posjetitelja vodi unatrag, tek na kraju otkrivajući cjelinu Račićeva poznatog "čistog slikarstva": “Prvi je taj pojam iskoristio Emile Zola braneći Maneta nakon „Doručka na travi“ i nasrtaja kišobranom na njegove slike,“ podsjeća Rus objašnjavajući da je Zola je napisao da Manetovo slikarstvo ne ovisi o temi, nego o onome kako je slikano.

"Hrvatska škola" u Münchenu

Star 19 godina, Račić napušta Zagreb, gdje je prve umjetničke smjernice dobio od Ivekovića, Čikoš-Sesije i Crnčića, i odlazi u Beč, a zatim i München, koji je u to vrijeme središte europske umjetničke scene. Ondje pohađa akademiju, a s Vladimirom Becićem, Oscarom Hermanom i Miroslavom Kraljevićem, koji također žive u tom gradu formira grupu „hrvatska škola“. Slijede umjetnička istraživanja u Padovi i Veneciji, te naposljetku Parizu, gdje pristupa akademiji Vitti, privatnoj školi o kojoj se, kaže Rus, malo zna.„To otkriće 100 godina nije bilo dublje definirano, ali zna se da je 1880-ih na njoj studirao i Gauguin,“ obrazlaže Rus dodajući da je to i poticaj da se nastavi istraživati Račićev život i sudjelovanje u minhenskoj i pariškoj umjetničkoj sceni.

Račić ili ne?

Postav retrospektive, koji je na vizualno atraktivan način osmislio Ante Rašić, apostrofira najvažnije radove izmjenom bijele i crvene boje na zidovima, a poseban je dio izložbe posvećen pitanju atribucije nekih radova. Zdenko Rus napominje da se fenomen Račića koji pratimo zadnjih 50 godina - pitanju jesu li neki od radova Račićevi ili nisu - treba bolje istražiti, posebno zbog formiranja umjetničkog tržišta i kolekcionarstva u Hrvatskoj. Radi se o segmentu koji čini 12 radova koji su izloženi kao poticaj za raspravu.

Vlastiti sud o autorstvu spomenutih djela zagrebačka će publika moći donijeti sve do sredine ožujka 2009. godine, do kada do sada najveća Račićeva retrospektiva ostaje izložena u prostorima Moderne galerije. Nakon zatvaranja, izložba će se preseliti u Dubrovnik, a želja organizatora je obići i druge veće hrvatske gradove, te München i Pariz, koji su duboko obilježili Račićevo stvaralaštvo.