Gdje je granica između terora – i ludila? | Politika | DW | 04.01.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Gdje je granica između terora – i ludila?

Nedavni napad jednog Nijemca koji se autom zabio u gomilu ljudi jest bio akt mržnje prema strancima, no to je bila mržnja psihički poremećene osobe. Ali, nisu li to zapravo svi teroristi?

Prvo u Bottropu, a onda i u Essenu je 50-godišnji Nijemac ciljano svojim automobilom napao skupinu ljudi koji su izgledali kao stranici. Andreas N. je u istražnom zatvoru i jasno je kako je počinjen zločin motiviran mržnjom prema strancima.

Ubrzo nakon počinjenog zločina je i pokrajinski ministar unutrašnjih poslova, Herbert Reul bio jasan: „Tu je postojala jasna namjera tog čovjeka ubiti što više stranaca". Ali makar tu jedva da ima razlike od terorističkog čina pripadnika ekstremne desnice, ministar ipak ne želi to nazvati „terorističkim napadom": počinitelj, inače primatelj socijalne pomoći, nema baš nikakvih dodira sa neonacistima. Ali, on jest psihički poremećena osoba koji izgleda da je u svom bolesnom umu onda prihvatio ideju kako su „za sve krivi stranci".

Gdje je - i postoji li uopće granica između psihičke i takve socijalne poremećenosti? Sociolog Matthias Quent je tu oprezan: tu se svakako radi o zločinu počinjenom na osnovu predrasuda i mržnje pa se tako i Andreas N. „ciljano okomio na određenu skupinu ljudi: People of Color, ne-bijele ljude koje je smatrao strancima", objašnjava direktor Instituta za demokraciju i civilno društvo u Jeni. Poruka tog zločina je jasna: u njegovoj glavi se stvorila ideja kako je „mnogo stranaca problem za Njemačku i to je odlučio riješiti. Tu je riječ o rasističkom činu koji ima političku pozadinu".

 Herbert Reul

Pokrajinski ministar unutrašnjih poslova Herbert Reul ni sekunde ne dvoji kako je to napad sa rasističkim motivom. Ali obzirom na okolnosti, oprezan je koristiti pojam "teroristički napad". Zapravo - ima li tu razlike?

Rasizam je neminovno terorizam?

Upravo zato i neki političari poput Karamba Diaby (SPD) tu uopće ne žele činiti razliku: ako je zlodjelo rezultat rasizma, to ne može biti ništa drugo nego teroristički čin. No odgovor nije baš tako jednostavan, niti kad se radi o terorističkom napadu, niti kod ovog djela Andreasa N. Njemački mediji javljaju kako je njemu već odavno dijagnosticirana shizofrenija i kako je 2005. čak bio smješten u zatvoreni odio psihijatrijske bolnice.

Utoliko je i ovo slučaj koji samo potvrđuje mišljenje kriminologinje Britte Bannenberg: „Moja je teza, makar to nije dovoljno empirijski istraženo, kako su usamljeni teroristi i počinitelji suludih napada apsolutno slični". Tu je potpuno nevažno, je li motiv neonacistička ideologija ili islamistički ekstremizam: „počinitelj suludog napada mrzi čitav svijet i odbacuje biti dijelom našeg društva" – i to su jasni simptomi psihičkog poremećaja. Povrh toga, ti počinitelji u pravilu imaju veoma malen krug poznanika – ako ih uopće imaju i svoju komunikaciju uglavnom ostvaruju sa onima sličnim sebi na internetu.

USA Amoklauf in der Columbine High School, in Littleton, Colorado (1999) (picture-alliance/AP Photo/Jefferson County Sheriff's Department)

Počinitelji suludih napada na školu ili radno mjesto pokazuju mnogo toga sličnog sa "pravim" usamljenim teroristima

Usamljeni u svojoj mržnji

„Što dakle oni čine: oni i u internetu traže stranice i forume gdje će još više ojačati svoju mržnju i odbijanje." Usamljeni pred ekranom računala tako oni nalaze potvrdu svog vlastitog poremećaja – i to onda lako može postati opasno.

Za Brittu Bannenberg je slučaj Andreasa N. po mnogo čemu tipičan. I kriminolozi i psiholozi su detaljno istražili baš svaki slučaj suludog napada koji se dogodio, bilo da je riječ o napadu bivšeg ili sadašnjeg učenika koji je pucao u školi, zaposlenika koji je napao svoje kolege... Kod odraslih počinitelja ima mnogo sličnosti i, kako kaže kriminologinja; „doista psihički zdrav nije nitko od njih".

„Preko trećine odraslih počinitelja takvih zločina pokazuju simptome veoma teške paranoidne shizofrenije koja onda i vodi da su napali nepoznate ljude", kaže Bannenberg. Istraživanje je pokazalo kako oni redom odbijaju i čak gaje mržnju prema  načelima našeg društva, a svoju mržnju onda usmjeravaju protiv posve određenih skupina, „bili to stranci, žene, kolege sa posla ili netko drugi u društvu". Psihički poremećaj u smislu shizofrenije je bolest percepcije stvarnosti i tako se lako može dogoditi povezanost sa ciljanom mržnjom na određene „neprijatelje". Kako tvrdi Britta Bannenberg, trećina počinitelja takvih djela pokazuje te patološke simptome.

Britta Bannenberg, Krimonologin an der Universität Gießen (DW/K.Witsch)

Britta Bannenberg

Otvoriti oči

Povrh toga tu dolaze i osobe koje imaju druge poremećaje ličnosti: po mišljenju kriminologa, oni su možda nešto svjesniji o nedjelu kojeg čine, „ali su podjednako fanatično usmjereni u ideji spektakularnog ubojstva", misli stručnjakinja.

Naravno, problem je opet što oni jedva da imaju nekakvih socijalnih veza jer bi okolina u pravilu veoma brzo mogla primijetiti kako on mašta o nekakvom suludom napadu i kako je pun mržnje prema nekoj socijalnoj skupini. „Sve se to može vidjeti i više mjeseci prije zlodjela." U tom slučaju bi svakako trebalo to javiti policiji.

No u slučaju Andreasa N. se sad još jedino mogu utvrditi činjenice i ostaviti sudu odluku, u kojoj je mjeri počinitelj bio svjestan zločina kojeg je počinio i u kojoj mjeri je i u ovom slučaju terora to bilo „ludilo".

 

Preporuka uredništva