Fotografska umjetnost i videoigre

Neke videoigre Martin Geisler kupuje samo kako bi ih fotografirao. On pretražuje ogromni virtualni svijet u potrazi za motivima. Ne radi se ovdje o običnom „screenshotu“ nego o fotografiranju trenutka videoigre koji nijedan programer ne može isplanirati i nijedan igrač na takav način vidjeti.

Geisler je profesor za medijsku i kulturnu pedagogiju u Jeni i vodi erfurtski Institut za računalne videoigre „Spawnpoint“. Proteklih pet godina eksperimentira sa svoja oba hobija, fotografijom i videoigrama, te ih kombinira. To je moguće s takozvanom 'fotografijom u videoigri'.

Više nego pritisak tipke na tipkovnici

Preduvjet je vlastita kreativnost. „Pokušavam iscenirati kulise ili pak komponirati druge dijelove igre koje inače jedan klasični igrač ne bi niti primjetio“, objašnjava Geisler.

To mu uspjeva primjerice s takozvanim 'Cheats'. Radi se o malim trikovima i programima koji igraču omogućavaju akcije koje nisu predviđene u originalu igre. Geisler može s takvim trikovima promijeniti perspektivu kamere ili omesti napad "neprijatelja" na njegov lik. Često kasnije obrađuje te fotografije.

Koliko u tome ima umjetnosti?

Fotografija u videoigrama može imati svoju umjetničku vrijednost, smatra Geisler: „Ako fotograf svojim djelom može poslati poruku, ispričati priču. Pri tome se može raditi o ljubavi, isto kao i o zaštiti okoliša ili pak ratu bespilotnim letjelicama.“

Na toj visokoj razini radi svega nekoliko fotografa videoigara. Međutim, Geisler sebe ne smatra jednim od njih: „Ja fotografiram više iz hobija. Fotografiram, jer time povezujem razne emocije.“

Eva Bertram, docentica u Berlinskoj novoj školi za fotografiju, smatra da je umjetnički zahtjev za ovakve fotografije apsurdan: „Fotograf se u svom poslu izlaže svijetu oko sebe, a ponekad i opasnostima. To se ne može poistovjetiti sa situacijom kad fotograf djeluje u virtualnom svijetu.“ Ona fotografiju u videoigrama promatra više kao vrstu hobija: „Za umjetnost vrijede drugačiji kriteriji, naprimjer koncepcija ili pak kontekstualizacija slike, povezanost s drugim umjetnicima te pitanje: koja ideja stoji iza ove slike?“

Neprirodnost videoigara za Bertram također predstavlja problem. Kaže da ju fotografije likova iz videoigara ne mogu toliko dirnuti kao portreti koje načine pravi fotografi, naprimjer August Sander: „Kod Sandera čovjek ima osjećaj da likovi praktički izlaze iz fotografija. To ne možemo reći za fotografije videoigara. Tu nema ljudskosti.“

Kopiranje je normalno

Proizvođači videoigara često odobravaju ovakvo fotografiranje. „To je za njih pristojna reklama“, smatra odvjetnik Daniel Elgert. No važno je za svakog fotografa da ipak prije korištenja fotografija razjasni sva prava s vlasnikom igre.

Markus Wiemker je profesor na katedri Dizajna videoigara u Visokoj školi za medije u Stuttgartu. I sam je sudjelovao u razvijanju avantura i raznih likova te ga raduje kada se igrači umjetnički poigravaju s videoigrama. „Mnogo toga u našoj branši polazi od kopiranja. Grade se novi elementi na već postojećim oblicima u videoigrama, osim ako se ne izume neki novi principi igranja.“

Svejedno, vidi li čovjek u fotorafiji iz videoigre samo kopiranje ili pak umjetnost, to zasigurno nudi jedan novi pogled na videoigre. Geislerove fotografije pokazuju da videoigre mogu biti više nego samo način na koji se ubija vrijeme. Fokus se pomiče na kreativnost. Fotografi iz umjetnosti dizajniranja igara stvaraju umjetnost dojmljivog isceniranja kreacije dizajnera. Za ovako nešto u glazbenom svijetu već odavno postoji naziv: remix.