Europska čežnja za Južnom Amerikom

Na sastanak šezdesetak predsjednika država ili vlada Južne Amerike i Europske unije u Santiago de Chileu se požurila i njemačka kancelarka Angela Merkel - makar će njen put na drugi kraj planete i nazad u Berlin trajati gotovo duže nego što će uopće boraviti u Čileu. To je prvi posjet nekog njemačkog predsjednika vlade u posljednje 22 godine, ali Angela Merkel je imala dobrih razloga za put.

Jer potpisan je sporazum o suradnji Njemačke i Čilea, prije svega u istraživanju rudnih bogatstava te južnoameričke zemlje koja je, podsjetimo, zemlja sa najvećim zalihama bakra na našoj planeti. To nipošto nije kraj popisa bogatstava koje ta zemlja ima: ona je važan isporučitelj sve važnijeg litija, joda i čitavog niza drugih sirovina.

"Više nismo problem, nego rješenje"

Povrh toga, čitav niz zemalja tog kontinenta bilježi gospodarski rast o kakvom Europa može samo sanjati, tako da i čileanski ministar vanjskih poslova Alfredo Moreno, uz novostečenu samouvjerenost, tvrdi kako "Latinska Amerika po prvi puta nije više dio problema, nego jedan od izvora mogućeg rješenja za globalnu krizu."

I njemačka kancelarka se slaže sa sve većom važnosti Južne Amerika za svjetsko gospodarstvo i podsjeća: "90% gospodarskog rasta se danas zbiva izvan Europe. To znači da ako se mi u Europi brinemo samo za sebe, to nije dovoljno. To znači da ekspanzivna gospodarska politika znači i da Europa i sve europske zemlje moraju imati zanimljive proizvode koje mogu izvoziti u svijet."

Ali gospodarski rast mnogih zemalja Južne Amerike, uz golemo rudno blago koje još uvijek krije taj kontinent, prijeti i da te zemlje dođu do zaključka kako im nitko - pa i Europa s njenim problemima, zapravo ne treba. To je natjeralo i glavnog povjerenika Europske komisije Jose Manuel Barrosoa da upozori svoje domaćine kako nitko ne treba vjerovati kako je najbolji put iz gospodarske krize protekcionizam u kojem bi se carinama i drugim mjerama, zaštitilo domaće tržište. Zato je zatražio od zemalja Latinske Amerike "snažno političko očitovanje da će držati protekcionizam u granicama i kako će se zalagati za liberalizam."

Svi trebaju jedni druge

No pojam ekonomskog liberalizma je u današnjem dobu došao na zao glas, jer je i ovu krizu pretvorio u problem koji je zahvatio čitavu planetu. A iako je Bruxelles još uvijek snažno uporište neoliberalizma, niti Europa nije baš nevina kada je riječ o zaštiti vlastitog tržišta - osobito kada je riječ o poljoprivrednim proizvodima iz Južne Amerike.

Ali Južna Amerika želi negdje prodati ono što ima, a trebaju joj i proizvodi kakve može ponuditi Europa. Ovaj summit Južne Amerike i Europske unije se održava svake dvije godine od 1999. i to je najveći međunarodni susret zapadnog svijeta - na kojem nisu pozvane Sjedinjene Američke Države. Zapravo, to je odraz složenih odnosa zemalja Južne Amerike s "Gringosima" koji su ionako najvažniji trgovinski partneri tog kontinenta.

Latinskoj Americi trebaju i druga tržišta osim onog SAD pa su tako tradicionalno snažni odnosi i s bivšim središtima moći dok su te zemlje bile kolonije - Portugala i osobito Španjolske. Ali Madrid je svjestan kako više nije u stanju "igrati u istoj ligi" u kojem se danas nalaze njihove bivše kolonije. Tako je i španjolski premijer Mariano Rajoy izjavio kako "Španjolska trenutno nije u stanju voditi ekspanzivnu gospodarsku politiku" i kako "zemlje, koje to mogu, neka to i čine". Time je mislio prije svega na Njemačku koja će rado još više produbiti odnose s Južnom Amerikom.

Investicije Europske unije u regiju Južne Amerike su već ionako poprimile goleme razmjere: 2011. je to bilo već 471 milijarda eura, što je više nego što EU ulaže u bilo koje drugo područje na svijetu. Štoviše: Latinska Amerika je postala najvažnije područje ulaganja gdje odlazi čak 47% investicija zemalja EU. U prošla vremena je problem bila i politička stabilnost tih zemalja i pravna sigurnost investicija. Ali u međuvremenu je i Kina itekako aktivna u tom području tako da već vlada natjecanje za blaga Južne Amerike.