″Eksperimentalna zona″ Bujanovac | Politika | DW | 11.03.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

"Eksperimentalna zona" Bujanovac

Razmjena teritorija, razgraničenje i podjela – to su najčešće riječi koje se čuju oko granice Srbije i Kosova. Kako na to gledaju obični i, prije svega, mladi ljudi istražila je reporterka DW-a na primjeru Bujanovca.

Strahinja, Hefzi i Bernard su kolege s košarkaškog parketa. I ne razmišljaju o tome tko je od njih Srbin, tko Albanac, a tko Rom. Oni su mladi košarkaši u svom gradu, Bujanovcu, gdje god se on nalazio. Politika ih ne zanima, zanima ih samo to što mogu zajedno postići i koga sljedećeg trebaju pobijediti.

"Mi govorimo košarkaškim jezikom. Za nas ne postoji ni srpski ni albanski ni romski, znamo samo jedan jezik", kaže najmlađi među njima, 16-godišnji Strahinja Zdravković. "Istina je da se politika ne može zaobići, ali mi ne razmišljamo o tome. Mislim da će sve biti u redu u budućnosti i da ćemo živjeti normalno", kaže on.

"Mi ovdje učimo i o košarci i o životu. I vjerujemo da smo svi isti, bez obzira što su u klubu Romi, Albanci i Srbi. Čak i kad izađemo u grad, družimo se međusobno i s drugim Albancima i Srbima i Romima. To što misle političari, ne znači da i mi moramo misliti. A i mi smo mladi pa se uopće ne zamaramo time", objašnjava Bernard Morina kojega u timu zovu Beni.

"Svi smo prijatelji", tvrdi i Hefzi Imeri i dodaje: "Družimo se puno i izvan parketa i jako sam zadovoljan zbog toga. I možemo trenirati košarku bez obzira na vjeru. Ne znam što će biti poslije, ali sada je tako." Hefzi, međutim, ukazuje i da mimo košarke stvari nisu "baš super" i da bi trebale biti puno bolje.

Na pitanje u kakvoj zemlji bi voljeli živjeti, ovi mladi dečki kažu kako je najvažnije da u toj zemlji nema predrasuda. "U zemlji u kojoj ne postoje podjele prema nacionalnosti, rasi, boje kože ili prema jeziku koji se govori. Svi smo jednaki", vjeruje Strahinja. Hefzi dodaje da je njegova zemlja Albanija, ali da je i Srbija: "I da ostane u Srbiji i da pripadne Kosovu, Bujanovac je moj grad."

Bujanovac je njihov grad, gdjegod bio, kažu mladi košarkaši Beni, Strahinja, Hefzi...

Bujanovac je njihov grad, gdjegod bio, kažu mladi košarkaši Beni, Strahinja, Hefzi...

Pravi multinacionalni tim

Sve ovo im svakodnevno govori Nenad Stajić, predsjednik kluba koji ih, kako su i sami rekli, osim košarke uči i životu. U klubu koji broji stotinjak dječaka i pedesetak djevojčica, svi timski izgaraju na terenu. Nenad kaže da uopće ne treba postavljati pitanja vezana za razlike, jer ovaj klub odlično funkcionira. Smatra da bi tako trebalo biti na svim razinama, ali naglašava da je OKK Play 017 jedini klub u kojem igraju mladi i djeca svih nacionalnosti.

"U jednom poduzeću i javnoj ustanovi imate multietnički sastav pa što ne bi bio i u klubu? Košarka nije obavezna, to je njihova želja i želja njihovih roditelja. Djeca, družeći se, uče jedna o drugima, o kulturi, o jeziku, o obiteljima njihovih kolega, o vjeri, na kraju krajeva, i ima nas koji vidimo samo pozitivno u tome. A mnogo toga bi i mi stariji mogli naučiti od njih", kaže Stajić za DW i dodaje: "Naš problem u Bujanovcu, ono što nama svima nedostaje, to je razvoj ekonomije. Jer kad biste imali jednu tvornicu u kojoj i Srbi, i Albanci i Romi kojih ovdje puno ima, ne treba ih zapostaviti, zajedno proizvode jednu čašu i znaju da će im ona donijeti novac i boljitak njihovim obiteljima, onda nitko ne bi gledao u tuđe dvorište niti bi ikada dolazilo do problema među ljudima i ne bi se smjelo dogoditi da se ljudi dijele na 'mi' i 'oni'."

Košarkaški tim u Bujanovcu s trenerom

Košarkaški tim u Bujanovcu s trenerom

Lažne vijesti

A sa svim vijestima posljednjih tjedana o razgraničenju ili podjeli teritorija, čak i s lažnom viješću da će Bujanovac kao i Mitrovica biti posebni distrikti, stalno se iznova komešaju emocije ljudi koji tu žive. I u prodavaonicama, i na tržnici i na drugim mjestima, uvijek se sreću i jedni i drugi. Primjer za to je Granit Memeti kod koga svi kupuju roštilj. Priča nam o najnovijem traču, da bi Bujanovac trebao postati free zone.

"Znamo mi što je to, kao u Lihtenštajnu da možeš ići gdje želiš raditi. A nije naš cilj da idemo iz Bujanovca. Naš cilj je da svima bude dobro. Ovako nije dobro", kaže Memeti. "Ja se osjećam kao sin bez majke. Kao siroče. Nije dobro živjeti u Bujanovcu, a imati pamet u Prištini. Treba imati sigurnost tamo gdje živiš. I ako Bujanovac ostane u Srbiji, i ako pripadne Kosovu... samo da bude dobro za sve. Ja sam živio u Prištini i došao sam ovdje. I za nas ovdje u ovoj situaciji nije lako: da ideš tamo i novi život, novi prijatelji, sve novo", objašnjava Memeti.

Granit Memeti i njegov roštilj

Granit Memeti i njegov roštilj

Da nije dobro, potvrđuje i Nikola Lazić, urednik portala Bujanovačke i dodaje da osim tog "razgraničenja" i "podjele", ima i mnoštvo drugih problema. "Prvo što nikome i dalje nije jasno što to znači razgraničenje, samo nagađaju. I kada se pojavila ta lažna vijest o Bujanovcu kao distriktu, neki su čak prokomentirali: 'Ovo nije uopće loše, bescarinska zona i te fore'. Ipak, suštinski, i Albanci i Srbi su protiv takve podjele jer je 95 posto Albanaca ovdje je za to da Bujanovac i Preševo budu dio Kosova. Svi živi to javno pričaju, ne samo političari, ali se onda suočavaju s praktičnim problememima tipa 'gdje ću ja primati mirovinu ako ovo bude Kosovo'", kaže Lazić za DW.

Ipak ističe da je, nakon svih ovih priča i govorkanja, zajednički stav da se situacija već jednom treba riješiti kako bi se započeo novi i normalniji život.

"Da ostane ovako je neizdrživo, posebno što su sve prethodne vlasti, od Miloševića pa na dalje, ovaj kraj smatrali za ogledno dobro, kao zonu eksperimenata, jer uvijek kad je trebalo da se skrene pažnja od nečega, ovdje su nastajali problemi, kao poslije 5. listopada. Činjenica je i da su Albanci u Srbiji jedan čir na dupetu državi, isto kao što su i Srbi na sjeveru Kosova jedna smetnja koja nikada nije uspjela da se integrira u kosovsko društvo. Ide onda neko najracionalnije rješenje da dođe do razmjene teritorija. Pitanje je onda što Srbija dobija time, jer imaš tamo 'pustolinu' od graničnog prijelaza do Mitrovice, šumu i brda. Nemaš ništa! Ovdje imaš autoput, tu je koridor 10, imaš banju", objašnjava Lazić.

Nikola Lazić

Nikola Lazić

San iz 1992.

A ukoliko dođe do razmjene teritorija, Srbi iz Bujanovca neće htjeti živjeti na Kosovu, tvrdi novinar Bujanovačkih. Smatra da će u tom slučaju Srbi prodati imovinu koju imaju i u najgorem slučaju kupiti kuću u Vranju. A što se tiče Albanaca, njih još drži san iz 1992. godine kada su na referendumu izglasali pripojenje Preševske doline Kosovu. Tada to nisu podržale ni Jugoslavija ni međunarodna zajednica, ali želja Albanaca se nije promijenila.

"Tu ostaje pitanje onda što je država od te 1992. godine do danas napravila da Albanci u Preševskoj dolini osjete Srbiju kao svoju zemlju? Oni ne osjećaju Srbiju kao svoju, njihova zemlja je Kosovo. Oni imaju status nekog stranog tijela u zdravom organizmu. Oni imaju taj program od sedam točaka koji je davno počeo i stao, a činjenica je da neka djeca nemaju knjige i da Albanci u javnim poduzećima nemaju vodeće funkcije, u policiji nemaju zapovjedni kadar iako oni u okrugu čine 30 posto stanovništva. Ono što je zanimljivo je što se svi bave problemom razgraničenja ili razmjene teritorija, a nikad nitko nije spomenuo opciju normalnog suživota. Zašto nitko ne radi na tome?" pita se Nikola Lazić.

A šta će on, ako politika odluči da Bujanovac bude na Kosovu, pitamo Nikolu Lazića? Novinar odgovara: "Moj sin je osma generacija u Bujanovcu. Sad, kako sam stariji, nemam neku želju ići negdje drugdje i tamo se dokazivati. Mogu otići živjeti negdje da sam situiran, ali da odem u Vranje? To mi je bez veze. Moji roditelji su stari, sin će na fakultet. Ja bih svakako ostao."

 

Preporuka uredništva