Dvostruki život novinara Grubbea | Priča dana | DW | 01.09.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Dvostruki život novinara Grubbea

U Drugom svjetskom ratu je naredio zapljenu židovske imovine i uspostavu geta. Poslije rata je pod drugim imenom pisao o ugnjetavanju i organizirao humanitarne akcije. Za svoje zločine nikada nije osuđen.

Peter Grubbe

Peter Grubbe

Svoju prvu uniformu s kukastim križem Claus Volkmann je obukao sa 17 godina. Kao i mnogi drugi vršnjaci primljen je u Hitlerjugend, a s 19 godina postaje član nacionalsocijalističke stranke NSDAP. On je ambiciozan, studira pravo u Tübingenu, Münchenu i Berlinu.

Daleko na istoku, u gradu Kolomyia (tada u Poljskoj, danas u Ukrajini) odrastala je Židovka Ruta Wermuth. I ona je sanjala o uniformi. Jedva je čekala da dođe u gimnaziju i divila se učenicama s njihovim suknjama i bluzama s kragnom. Ali Ruta nikada neće dobiti uniformu i završiti školu koju je pohađala. I nikada više neće provesti praznike sa svojim ocem.

Nakon početka Drugog svjetskog rata 1. rujna 1939. krenula je i karijera Clausa Volkmanna: on je bio osobni referent državnog tajnika Josefa Bühlera u okupiranoj Poljskoj, zamjenik okružnog satnika u općini Radzyn Podlaski, okružni satnik u gradiću Krasnystaw i potom u gradu Kolomyia. Ondje je trebao organizirati njemačku upravu. A s njom je došao teror.

I tako su se u Kolomyiji spojili putevi Clausa Volkmanna, Rute Wermuth i više tisuća Židova. Okružni satnik je uveo zabrane. Na dugom popisu stajalo je sve ono što Židovi više ne smiju činiti. Oni su pozvani da predaju nakit, zlato i krzno. Tko je odbio, bio je ubijen.

Zavladala je glad. Židovski ljekarnik Marceli Neider je u svom dnevniku zapisao da već dugo nema kruha, nego ponekad samo rajčica, malo brašna, nekoliko krumpira.

Ruta Wermuth

Ruta Wermuth je preživjela, ali je u ratu izgubila cijelu obitelj

Zabrane i teror

Satnik Volkmann je naredio da Židovi moraju nositi povez na nadlaktici s Davidovom zvijezdom. Na plakatima se savjetovalo izbjegavanje Židova, jer oni navodno šire tifus. A onda je satnik potpisao dokument koji je za većinu Židova u gradu značio početak kraja. Uspostavljen je geto.

Ondje je završio i Marceli Neider. U svoj dnevnik zapisuje da čak više nije bilo ni korova jer su ljudi od njega kuhali juhu. Više puta dnevno je ulicama prolazila konjska zaprega kako bi kupila leševe.

Nijemci su dolazili u geto, ubijali bolesne i stare. Druge su vlakom otpremali u logor. I Ruta Wermuth je trebala biti među njima. No imala je sreće i uspjela skočiti iz vagona. Nedugo zatim je ipak otkrivena i odvedena na prisilni rad. Ondje je dočekala kraj rata. Svi članovi njezine obitelji tada su već bili mrtvi.

Marceli Neider je preživio. Njega je jedan Poljak mjesecima skrivao pod zemljom, u potpunoj tami.

Dok je Claus Volkmann bio na vlasti, u Kolomyiji su ubijeni skoro svi Židovi. On je s tog položaja otišao sredinom 1942. godine. No istrebljivanje Židova je nastavljeno. Početkom 1943. geto je bio uklonjen.

Volkmann je potom kratko vrijeme proveo u sastavu njemačke vojske Wehrmacht, a zatim kao okružni satnik u gradu Lowiczu. I ondje je svoj posao obavio brižno i na tisuće Poljaka poslao na prisilni rad.

Neiderov dnevnik

Marceli Neider je pisao dnevnik koji je dragocjeno svjedočanstvo iz tog doba

Novi život Clausa Volkmanna

Claus Volkmann se ubrzo nakon rata pojavljuje u Zapadnoj Njemačkoj kao nadareni novinar. Sada se zove Peter Grubbe, zalaže se za demokraciju i ljudska prava. On radi za najveće njemačke novine: Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Die Welt i Die Zeit. 1963. počinje karijeru u Sternu, tada najvećem tjedniku u Zapadnoj Njemačkoj. Nitko nije znao da je u tom trenutku protiv njega vođena istraga zbog nacističkih zločina.

U Sternu je Volkmann blizak lijevo orijentiranim autorima koji su se nemilosrdno obračunavali s nacističkim dobom. „Hvala Bogu da sam tada bio samo mali kaplar", rekao je Grubbe.

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća napušta Stern i počinje snimati dokumentarne filmove i radijske emisije, piše reportaže i knjige, većinom o Trećem svijetu. Proputovao je više od 80 zemalja, pisao o smrti od gladi i bolestima. I ne samo to: on je skupljao i novac, organizirao humanitarne priredbe, primjerice za djecu iz Biafre ili slijepce u Indiji. Grubbe je bio član Upravnog odbora organizacije za zaštitu ljudskih prava Društvo za ugrožene narode i osnivač lokalnog Lions kluba u Lütjenseeu kod Hamburga. 

Peter Grubbe

Volkmann kao novinar Peter Grubbe u dokumentarnom filmu "Traže se nezaposleni" iz 1980. godine

Raskrinkavanje

Grubbe rado priča, samo nikada ne govori o svojoj prošlosti, prisjeća se njegova bivša prijateljica Sigrid Wille. I tako bi se susjedi i kolege sjećali samo humanitarnih akcija i za njih bi Grubbe ostao zagovornik slabih – da nije bilo Philippa Maußhardta. 

On je od jednog kolege iz DDR-a doznao za Grubbeovu prošlosti. Osam godina je ovaj reporter berlinskog lista taz radio na toj temi, proučavao dokumente, tražio svjedoke i uvijek iznova oklijevao s objavom. „To ne bih učinio da mi je Grubbe rekao da je iskreni demokrat, jer je ranije i sam bio nacist", priča Maußhardt. No to nije od njega čuo kada ga je posjetio. Umjesto toga, Grubbe mu je rekao da je promjena imena rezultat njegove literarne karijere. „Nikada nisam zatajio da se zovem Volkmann", naglasio je. I stvarno, u telefonskom imeniku i u nekima od njegovih knjiga stoji ime Klaus Volkmann – promijenio je samo prvo slovo imena.

Maußhardt je nakon dugogodišnje istrage bio uvjeren da je Volkmann odigrao odlučujuću ulogu u istrebljenju Židova. I tako je Grubbe raskrinkan.

Pilipp Maußhardt

Pilipp Maußhardt je godinama istraživao prošlost Petera Grubbea

"Posve normalna njemačka priča"

„Kukavica koja je beskrajno lagala", kaže o svom ocu kći Petera Grubbea koja želi ostati anonimna. Priče svoga oca ona je preispitivala u razgovorima s članovima obitelji, povjesničarima i u izraelskom memorijalnom centru Yad Vashemu. Putovala je u Poljsku i Ukrajinu. I potom prekinula kontakt s ocem.

A Grubbe? Kada ga se upita o njegovoj prošlosti, mijenja temu ili reagira ljutnjom. To je privatna stvar, kaže. Dapače, on opovrgava optužbe i čak tvrdi da je spašavao Židove. No istraga, koja je pokrenuta protiv njega 1963. godine, nije to potvrdila. U aktima piše da je on, kao okružni satnik, bio „najvažniji čovjek civilne uprave koji je zapovjedio sve prisilne mjere usmjerene protiv Židova – kontribucije, uspostavu geta, registriranje itd. – i time je u znatnoj mjeri pomagao akcijama Sipoa (sigurnosna policija, op.ur.)". Također je bio osumnjičen da je osobno ubio dvoje Židova te da ih je još 30 na njegov poticaj uhitio Gestapo i strijeljao.

U saslušanjima se Volkmann/Grubbe skoro ničega ne sjeća, ali priznaje da je znao za ubojstva Židova. Nakon šest godina, 1969., postupak protiv njega je obustavljen. Nije uspio pokušaj njegovog ponovnog pokretanja sredinom 90-ih godina.

Peter Grubbe sam sebe je smatrao rehabilitiranim. I sve do svoje smrti 2002. govorio da je njegov život „jedna posve normalna njemačka priča".

Ovaj tekst je skraćena verzija reportaže iz serije „Krivica bez kazne" iz 2019. godine (dw.com/zbrodniabezkary). Riječ je o zajedničkom projektu poljske redakcije DW-a i poljskih internetskih portala Interia i Wirtualna Polska.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic