Duh jači od fizičkog hendikepa

Kada Danijel kupuje na lokalnoj tržnici, gotovo svakodnevno čuje komentare prodavačica starije dobi “Bog ti da’ zdravlje dite moje!” ili čak “A jadan, dat’ ću ti jeftinije”. To, u Danijelovom slučaju, nije samo ofucani trgovački trik, nego stvarni izraz sažaljenja. Jer 36-godišnji Omišanin ostatak svog života provest će u invalidskim kolicima. Jedna luda ljetna noć prije 17 godina, koja čaša previše i zla kob - dovoljno za slomljenu kralježnicu i sudbinu invalida. No Danijel se ne smatra ni jadnim niti drugačijim: “Naravno da ti u trenucima sažaljevanja bude neugodno i promisliš svašta, ali kako ja kažem, sve je u glavi”, kaže nam Danijel vedro i nastavlja: “Nikad nisam želio da me ljudi žale, misao mi je bila nastaviti život što normalnije mogu bez da sam ikome na teret”.

Vođen tom vizijom već sedam godina radi kao referent u udruzi za osobe s invaliditetom AGAPE. Smatra da je to najbolji način da pomogne sebi i drugima koji imaju probleme kao on: "Možda je tu najpresudniji psihički faktor.” Ponekad mu se, priča, i "zdravi ljudi“ dive koliko je jak: “Ljudi koji imaju isti hendikep obično se povuku u sebe, ne izlaze iz kuće, ali zašto? Moja svakodnevnica izgleda kao i svačija, idem na posao, dođem kući, ručam, izađem sa suprugom i kćeri na kavu na plažu.“ Danijel je posebno ponosan na svoje, kako kaže, “najveće blago” - osmogodišnju kćer Vanu. Nakon nesreće oženio se i dobio dijete. Unatoč privatnoj sreći, bilo mu je teško naučiti živjeti s izazovima koje sa sobom nosi invaliditet. Prisjeća se situacija kada je stanovao na drugom katu pa bi i po nekoliko sati čekao da netko dođe po njega kako bi izašao iz kuće. Ali nije bilo izbora, trebalo je, kaže Danijel, nastaviti živjeti.

Problem nije infrastruktura, već osviještenost

S vremenom su situacija mijenjala: skupile su se donacije, osnovala udruga, napravio lift koji mu je olakšao pristup stanu, sve je krenulo normalnim putem. Stigao je i automobil za invalide kojim svakodnevno odlazi na posao. “Ponosan sam jer smo mi iz udruge napravili mnogo toga i solidarizirali se sa ostalim građanima koji imaju isti problem kao ja.” Osoba s vrstom invaliditeta kao što je Danijelov u Omišu, gradiću od oko 4.000 stanovnika, nema mnogo, svega troje. No, iako je Danijel zadovoljan normalizacijom svog života, svjestan je da je infrastruktura prilagođena invalidima još manjkava i to ne samo u njegovom malom mjestu, nego svugdje u Hrvatskoj: "Ali problem je više u ljudskoj osviještenosti nego u samoj infrastrukturi koja je pola-pola, recimo, što se prilagodbe tiče.“ Prema novim standardima, građevine se moraju prilagoditi osobama s invaliditetom, ali se često događa da se potpuno zaboravi na njih pa se preinake znaju vršiti naknadno. "Problema uvijek ima u pristupanju banci, općini, kafiću, što dodatno otežava svakodnevnicu“, priča Danijel i nastavlja: "Nemate pojma kako jedna obična mala stepenica od 10 centimetara može predstavljati nepremostivu barijeru. Na većini mjesta pristup nije prilagođen, ali često se nađemo u situaciji i kada pristup postoji, ali se zbog nesavjesnosti građana, na primjer, parkiranja automobila na pločniku, moram voziti cestom i slično. Ja sam recimo tip kojeg to nimalo ne uzrujava niti pokolebava, dok ostali najradije zbog takvih stvari izbjegavaju javnost.“

"Živjeti se mora"

Mnogo je, kaže, i pozitivnih primjera jer se u novije vrijeme u Hrvatskoj sve više zakonima izlazi u susret invalidima - raznoraznim pravima i povlasticama. I javnost se više osvještava kroz razne akcije ili upravo obilježavanjem dana osoba s invaliditetom. "Znamo da postoje i druge vrste invalidnosti osim ove kao moja i svatko misli da je njemu najgore, zato se i mi kroz rad udruge trudimo svima približiti i olakšati." "Živjeti se mora, izbora se nema“, rečenica je koju Danijel često ponavlja. On je, zaključuje, sve posložio u svojoj glavi. Iako nam s humorom i malo sjete na kraju kaže: "Možda bih i ja rado nekad zaigrao nogomet, ali sportom se ne bavim - osim šahom.“