Dugovi siromašnih - put u trajnu ovisnost

Patrice Ezati je senator u parlamentu Demokratske Republike Konga. Djeluje vrlo zadovoljno. Njegovu zemlju potresa građanski rat i jako je zadužena, nedostaje infrastruktura kao ceste i elektrane. Ali, Kongo je bogat prirodnim sirovinama. Tu je oko desetine svjetskih zaliha bakra i oko trećine kobalta. Upravo se priprema poslovni ugovor s Kinom: „Kinezi će eksploatirati naše rudno blago i to tako kako je predviđeno ugovorom. Zauzvrat će graditi infrastrukturu naše zemlje. Od toga profitiraju obje strane.“

Kinezi postupaju lukavo

Kongo bi se kod Kine zadužio oko devet milijarda dolara i odjednom gotovo udvostručio svoj vanjski dug. Joachim Kaiser od njemačke udruge Erlassjahr, koja se zalaže za oprost dugova zemljama u razvoju, ne dijeli senatorovu euforiju: „Kinezi su postupili vrlo lukavo. Ugovorom su si osigurali praktično ekskluzivna prava korištenja u nekim regijama. To je problematično, situacija nadilazi sve predodžbe podnošljivosti dugova. A ako zemlja ponovo dospije u krizu, nastradat će pučanstvo. Onda će sve strane nastojati osigurati svoje zahtjeve i izvući što se može izvući.“

Nedostaje neovisan ocjenjivač kredibilnosti

Senator Ezati smatra da je angažman Kineza nužan za razvoj njegove zemlje, pored angažmana Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ali, te dvije međunarodne institucije upozoravaju na opasnost takvog poslovanja. Smatraju da Kongo dospijeva u novu zamku zaduženja i to iako će mu upravo biti oproštena većina starih dugova.

O dugovima siromašnih razgovara se u takozvanom Pariškom klubu. Tu su najbogatije zemlje vjerovnici kao i MMF i Svjetska banka. Joachim Kaiser smatra da stvari nisu dovoljno transparentne i da ne postoji neutralna ustanova za ocjenjivanje zaduženih zemalja: „Svjetska banka i Monetarni fond imaju monopol na ocjenjivanje zemalja. A oni su istovremeno i vjerovnici. Ta dvostruka funkcija bi u svakoj pravnoj državi bila potpuno nezamisliva. To je u prošlosti vodilo tomu da su Svjetska banka i Monetarni fond, koji su vjerovnici, redovito previsoko ocjenjivali kreditnu sposobnost dužnika. Dužnik onda mora doći svake dvije godine i ponovo pregovarati o svojim dugovima. Rekorder je Senegal sa 13 reprogramiranja dugova od 1981. godine.“

Opravdani i neopravdani dugovi

Na konferenciji o financiraju razvoja u Dohi početkom prosinca po prvi put je na razini UN-a zaključeno da taj postupak mora biti poboljšan, kaže Kaiser. Ali, njegova organizacija je bila manje uspješna u zahtjevu za razlikovanjem opravdanih i neopravdanih dugova. Kao primjer on navodi ugovor Njemačke i Indonezije iz 1992. godine. Njemačka je oko polovice mornarice bivšeg DDR-a prodala Inodneziji. Ona je suprotno ugovoru te brodove koristila u internim sukobima, u Acehu, Molucima, i napadu na Istočni Timor. Kaiser smatra da Njemačka ne bi smjela zahtijevati plaćanje tih brodova. Jer, ispada da narod plaća streljivo kojim je na njega pucano.