Državna politika pod strujnim udarom | Gospodarstvo | DW | 23.08.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Državna politika pod strujnim udarom

Slučaj kontroverzne investicije na jezeru Peruča ukazuje i na širi problem iskorištavanja ekološko-energetske strategije u svrhu namicanja privatnog profita iz javnih subvencija.

Jezero Peruča

Jezero Peruča

„Zgroženi smo ponašanjem nadležnih državnih institucija koje u našem slučaju funkcioniraju kao da je baš sve proizvoljno, od zakona do nepobitnih činjenica, onih poznatih već i javnosti“, govori za Deutsche Welle Mirko Miloš, inženjer strojarstva i nevladin aktivist iz Sinja. Njegova profesija nije u ovom spomenu tek dekorativnog karaktera, jer on i po strukovnoj liniji dobro zna o čemu govori: mještani Cetinske krajine uvelike se bune, još od kraja prošle godine, zbog najava gradnje tzv. kombi-kogeneracijske termoelektrane i reverzibilne hidroelektrane na akumulacijskom jezeru Peruča. Prema njihovu mišljenju, projekt je sušta suprotnost teoriji na koju se poziva, a ona se pak oslanja na planirani zaokret Hrvatske ka ekološkoj energetici.

Čitav niz dubioza oko te privatne investicije, naime, tako je nagnao aktiviste da se obrate Ministarstvu za zaštitu okoliša RH i zatraže odgovore vezane uz projektnu studiju o utjecaju na okoliš. Prošla su u međuvremenu i čitava godišnja doba – ne samo propisani rok za očitovanje ministarstva – a oni i dalje čekaju. Diskutabilnih točaka u tom kontekstu ima napretek, od pitanja neizvjesne emisije štetnih plinova u atmosferu do onečišćenja jezerske vode iz čijeg se bazena indirektno napajaju Split, Dalmacija do Makarske, Hvar i Brač, itd. Ipak, lokalno stanovništvo pribojava se da bi sve to moglo biti zanemareno uslijed činjenice da je supruga investitora Zorana Burića – ministrica vanjskih poslova RH Marija Pejčinović Burić.

Jezero Peruča na zalasku sunca

Aktivisti ne dobivaju odgovore na svoja pitanja oko jezera Peruča

Hidroelektrane ipak nisu ekološki prikladne

„Jedino što nam vremenom ide u prilog“, nastavlja Miloš, „jest rastući interes medija kojima je također nevjerojatno to kako se država ponaša. U pitanju je najveća zaliha pitke vode tzv. djevičanske kvalitete u ovoj zemlji. Znači, bar lokalne vlasti ne bi smjele dopustiti takav odnos prema najvrednijem resursu. No u međuvremenu se ispostavilo da predstavnici investitora čak zastrašuju ovdašnje stanovništvo čije parcele namjeravaju otkupiti, slanjem pisane dezinformacije da će u protivnom biti izvlašteni zbog važnosti projekta, iako to uopće nije zakonski potkrijepljeno. A najironičnije je to što se žele ubilježiti  za povlaštenu, znatno veću cijenu otkupa ekološki proizvedene struje koju zakonski moraju plaćati krajnji potrošači.“

Neovisno o činjenicama koje će biti sasvim poznate tek nakon postupka vezanog uz studiju utjecaja na okoliš, ovaj slučaj upućuje na jednu već poznatu i veoma problematičnu praksu u Hrvatskoj. Riječima Mirka Miloša, hrvatski građani ne plaćaju slične projekte samo kroz povlaštenu cijenu otkupa struje koji je, inače, zakonski garantiran do posljednjeg kilovata kad je posrijedi proizvodnja iz obnovljivih izvora i tzv. kogeneracija – postupak iskorištavanja viška toplinske energije uz dobivenu električnu. Jer, u Hrvatskoj je već uzeo maha i sindrom kojim se iza takvih projekata skrivaju ozbiljne štete u prirodi. Primjerice, obnovljivim se izvorima smatraju i prirodni vodotoci, pa su tako povlaštene i hidroelektrane.

Predstavnici suvremene ekološke znanosti, s druge strane, drže kako su takve gradnje štetne za prirodu, jer objekti za proizvodnju struje ipak previše utječu na nju. Nevladini aktivisti muku muče s tim da to dokažu za sve pojedinačne od desetaka zacrtanih projekata u Hrvatskoj, većinom na dosad sačuvanim pritokama većih rijeka, npr. Krupi, Bednji, Orljavi ili Krčiću, uz veće poput Korane i Kupe. Štoviše, to je sastavni dio čitavog vala projekata u ovoj regiji, računajući pritom Bosnu i Hercegovinu te Srbiju, gdje se najavljene gradnje mini-hidroelektrana broje doslovno u stotinama. Ali to je ujedno i prijetnja ekološkoj strategiji koja polazi od plemenitog cilja i ostaje zarobljena u zamci privatnog interesa koji ne pita za štetu nanesenu zajednici.

Jezero Peruča

Veliki dio Dalmacije, Hvara i Brača se napaja iz bazena jezera Peruča

Manjak inspekcija, kao i inspektora

Ako već za to ne mare ulagački subjekti, svakako bi morala korekt(iv)no nastupiti država – s tom rečenicom se slaže i Maja Božičević Vrhovčak, izvršna direktorica organizacije Društvo za oblikovanje održivog razvoja (DOOR). „U našoj atmosferi društvenog nepovjerenja potrebno je procese čim više otvoriti, javnost što ranije uključiti u sve faze projekata, te lokalnim stanovništvima omogućiti i veći stupanj sudjelovanja, npr. suvlasništvo nad projektom“, rekla je ona za DW, dodajući kako je u protivnom teško očekivati kvalitetno nadziranje procesa, kao i sankcioniranje prekršaja. Ako ništa drugo, već i zato što u RH na provedbi desetak zakona u tom kontekstu, kao što doznajemo, radi svega stotinjak inspektora zaštite okoliša.

Naposljetku, svakako treba spomenuti i ulogu državne Hrvatske elektroprivrede (HEP) kojoj je razvoj prema energetici baziranoj na obnovljivim izvorima – prvenstveno vjetra i sunca – praktično zapriječen. Najveće javno poduzeće u zemlji tako je velikim dijelom žrtvovano radi komercijalne orijentacije sektora, tim više što je upravo HEP određen za skupu zadaću uravnoteženja distribucijske mreže. Ona, naime, mora uvijek biti pod jednim te istim naponom, a što – uz brojne upade dostavljene struje iz novih malih elektrana – izaziva stres po sustav. I to je, dakle, treći problematični trošak uz dva navedena kojeg šira zajednica plaća kako bi se u sektor pripustili investitori s relativno malim ulogom, ali i garantiranim brzim povratom.

 

Preporuka uredništva