Doživotni zatvor zbog komada pizze

"Zatvorili su ga kao teškog kriminalca!", žali se Judith Minor čiji je sin već 13 godina iza rešetaka gradskog zatvora Yazoo u Mississipiju. On je posjedovao drogu vrijednu tek nekoliko dolara, sudska je presuda glasila "doživotna zatvorska kazna, bez prava na prijevremeno puštanje na slobodu." Za 76-godišnju majku je to presuda koja je s onu stranu bilo kakve predodžbe o pravdi.

Ali za pravosudni sustav Sjedinjenih Američkih Država, ta presuda nije nikakva iznimka. Ponekad je to bila krađa čarapa, ponekad je to komad pizze. Mnogi mali lopovi u SAD-u već i za takve prekršaje bivaju kažnjavani zatvorom do kraja života. "Zločin" koji je počinio njen sin, Ricky Minor je bio da je uhvaćen sa jednim gramom metamfetamina. A on je tek jedan od oko 3.300 osoba koji su osuđeni na doživotni zatvor bez mogućnosti prijevremenog izlaska makar su počinili sitni prijestup bez uporabe ikakvog nasilja.

"Ima slučajeva gdje su ljudi završili do kraja života iza rešetaka jer su u trgovini ukrali remen, pakiranje hrane za bebe ili bocu plina, odnosno jer su imali droge čija je vrijednost bila desetak dolara", žali se Jennifer Turner. Ona je djelatnica ugledne organizacije za ljudska prava American Civil Liberties Union, a zgrožava se nad činjenicom da čak ni tu nije kraj nepravdama: "Ima na desetke tisuća drugih slučajeva u kojima ljudima mora biti jasno kako će umrijeti iza rešetaka jer su osuđeni na tako pretjerano visoke kazne da nemaju nikakve šanse da još živi ikad budu pušteni na slobodu."

Živi mrtvaci

U njenom izvješću A Living Death (Živi mrtvaci) kojeg je objavila ta organizacija, Turner zvoni sva zvona na uzbunu: "To je rezultat zakona koji su u proteklih 40 godina doneseni ili na saveznoj, ili u pojedinim saveznim državama u borbi protiv narkotika i drugog kriminala", objašnjava.

Ti zakoni zapravo jedva da još uzimaju u obzir težinu kaznenog djela. U nekim američkim saveznim državama, na primjer u Lousiani ili Floridi, vrijedi takozvani Three Strikes Law, Zakon za treći put kojeg svakog trpa u zatvor do kraja života ako bude osuđen po treći put. "I to čak i ako je prvi prekršaj bio nekakva sitnica, dogodio se prije 30 godina ili ako je počinitelj tada još bio dijete ili malodobnik", zgraža se Turner.

Predočava nam slučaj jednog muškarca koji je osuđen na doživotni zatvor jer je uhvaćen u krađi kad je imao šesnaest godina. "Sad je osuđen na doživotni zatvor jer je ukrao pušku svog očuha. Taj očuh je pak prijetio kako će baš tom puškom ustrijeliti majku osuđenog." Očuh je iz tog postupka izašao bez ikakve kazne.

Drugi čovjek će ostatak svog života provesti iza rešetaka jer je pokušao ukrasti kožnu jaknu u vrijednosti od 150 dolara. Turner smatra kako su te presude "groteskne i ne stoje u nikakvom odnosu sa prekršajem" - i zapravo, mnogi suci misle isto tako.

"Osuđujem - makar je nepravedno"

Jer, i u slučaju sina Judith Minor i kako tvrdi, sudac je na koncu rekao: "Ti nisi zavrijedio tu kaznu, ali su meni vezane ruke jer zapravo nemam nikakavu kontrolu nad presudom koju izričem." Rickyeva mama je gotovo pala sa stolice kad je to čula: "Jedva sam ostala sjediti. Nisam mogla vjerovati svojim ušima."

Ali zapravo, sudac je imao pravo: zakon je obvezujući i zapravo se od suca niti ne traži nekakva presuda. To potvrđuje i aktivistica za ljudska prava Jennifer Turner: "Suci često jednostavno ne mogu činiti ono što bi bila zapravo njihova zadaća: da presuđuju i da odrede kaznu primjerenu počinjenom djelu. Umjesto toga, podliježu tom zakonu koji ih prisiljava da zatvore počinitelja i bace ključ ćelije zauvijek." Ona je u tijeku istraživanja uvijek iznova susretala pravnike koji su govorili, 'ja se ne mogu složiti sa ovom presudom, kao sudac, kao građanin i kao platiša poreza'.

Zapravo, ova praksa automatskog osuđivanja na doživotni zatvor američke porezne platiše košta basnoslovni iznos koliko treba plaćati njihovo uzdržavanje i održavanje zatvora. "Mislim da mnogi birači koji podržavaju ovaj zakon, a i mnogi političari koji su ga donosili, uopće ne mogu shvatiti kako se njime ljude trpa u zatvor do kraja života jer su ukrali jednu jaknu", smatra Turner.

Ali, ta praksa ne prestaje: tjedan za tjednom se novi ljudi osuđuju na takvu drakonsku kaznu, tako da čak i nadzornik u državnom zatvoru Angola u Lousiani Burl Cain smatra kako to mora stati. "Jedan sudac mora imati tu slobodu i da ne objavi doživotnu zatvorsku kaznu", smatra. Jer, uvjeren je: očevi američke nacije nisu to mislili kad su pisali američki Ustav. "To je ekstremno. To je okrutno i apsurdno."

Pogađa prvenstveno - tamnopute

Što je osobito značajno - taj zakon prije svega pogađa tamnopute građane SAD-a. U prosjeku za čitavu Ameriku, 65% slučajeva takvih kazni doživotnog zatvora za neku sitnicu otpada na Afroamerikance, u južnim saveznim državama poput Lousiana je to čak 91%. Rezultat je upravo sramotan za njenu domovinu, smatra Turner: "Jedva pet posto svjetskog stanovništva živi u SAD, ali kod nas je 20% od ukupnog broja zatvorenika u čitavom svijetu."

Istovremeno, američki zatvori doslovce pucaju po svim šavovima: u prosjeku u zatvorima ima 40% zatvorenika više nego što su to uopće kapaciteti zatvorske institucije. "To je začarani krug siromaštva, kriminala i zatvorskog života. A u njega je upalo previše Amerikanaca tako da slabi previše općina i komuna", priznao je i američki ministar pravosuđa, Eric Holder. On je najavio reformu pravosuđa koja bi omogućila da se sitni prijestupnici osuđeni zbog posjedovanja narkotika, puste na slobodu. To je dobar početak, smatra Jennifer Turner, ali njena organizacija ACLU će se obratiti i Kongresu kako bi poništio te sporne zakone. Već se piše peticija koja će biti upućena predsjedniku Obami.

76-godišnja Judith i njen muž nisu sigurni, da li će doživjeti vidjeti njihovog Rickya opet na slobodi. U zatvoru je činio sve što može da se i dalje školuje i da se pripremi za novi život, tvrdi majka. A kad ga posjeti u zatvoru u Yazoou, priča joj kako sanja da opet bude slobodan, da stoji ispod drveća koja niti ne rastu u njegovom betonskom kavezu i mazi svog psa. "Zreo je da dođe kući. Čezne za tim danom. Nadamo se da ćemo to još doživjeti", kaže majka u suzama.