Dolar pada - ali zašto?
18. prosinca 2003Oglas
Dugo je trebao, ali onda je preskocio i psihološku granicu 1-2-0. Veoma brzo nakon toga, dostigao je i "pokerski" 1-2-3-4, jutros je vec postigao novi rekord: 1-2-4-2. Ne znate o cemu govorimo? Imate srece - jer sasvim sigurno niste, na primjer manager Porschea ili BMW-a koji dobrim dijelom žive od izvoza u Ameriku. Da, radi se o mjenjackom tecaku eura prema dolaru i dok mu je dugo trebalo da dostigne tecaj 1:1 , jutros je za jedan euro vec trebalo odbrojati jedan dolar i 24 centi. Analize mjenjackih tecaja, ekonomisti su tu jednoglasni, spada u najteža poglavlja ekonomije i svojevrsna kruna analiza nacionalnih ekonomija. Ne tako davno, u uvjetima globalne privrede, mislilo se drugacije: vladali su svojevrsni cvrsti tecajevi - to je taj takozvani sporazum iz Bretton Woodsa, ali on se pokazao kao greška. Njemacko izdanje "Financial Timesa" objavilo je danas opsežni clanak o padu vrijednosti dolara koji zavrijeduje da vam ga dobrim dijelom predstavimo a unaprijed cemo vam otkriti najvažnije: strucnjaci lista smatraju da je dolar još šupljiji nego što mu je trenutna vrijednost. Sasvim teoretski, jer tako daleko se nece otici i prema tek jednom mogucem scenariju, ali da bi se izjednacio trgovinski deficit kojeg proizvodi Americko tržište, vrijednost eura morala bi doseci vrtoglav iznos od dolar i 60 centi.
"Dolar pada. To nije nikakvo iznenadenje, iznenadenje jest KAKO on pada. Od sijecnja 2002. americki dolar izgubio je 31% vrijednosti od svog australskog imenjaka, 30% obzirom na euro, 19% obzirom na japanski jen i britansku funtu i 18% prema kanadskom dolaru. Ali prema najvažnijoj valuti zemlje u razvoju, kineskom renminbiju - ostao je stabilan. I prema indijskoj rupiji, korejskom wonu, tajvanskom i singapurskom dolaru pa i prema ruskoj rublji - jedva da je pokazao neka odstupanja. Kako je to uopce moguce?
Odgovor glasi - 'intervencije'. Svijet se vratio u doba cvrstih mjenjackih tecajeva Bretton Woodsa koja je završila 1971. kada se pustilo svjetskom tržištu da regulira vrijednost nacionalih valuta. Peter Graber iz "Deutsche Bank" opisuje novi sustav mjenjackih tecajeva ovako: citav svijet je podjeljen u tri zone. Prva su Sjedinjene Države koju zovu "zona bilance kapitala" i u nju spada i Europa. Sa druge strane je "zona trgovinske bilance". Tamo gdje se ravnoteža vrti oko kapitala, te su zemlje koncentrirane na unutrašnju stabilnost vlastite valute a puštaju tržište da regulira mjenjacki tecaj. Zemlje koje su usmjerene na trgovinsku ravnotežu, fiksiraju mjenjacke tecajeve i pokušavaju neutralizirati monetarne posljedice intervencija u svojim tržištima. Jer njihov primarni cilj je gospodarski rast - i tu se sjecamo nacela merkantilizma. Tako zapravo merkantilisti Azije posuduju Americi novac da bi kupovali sve više robe u samoj Aziji. Ako pak Azijatima padne na pamet tražiti dio svog novca nazad, Amerika ce obezvrijediti svoju valutu i na taj nacin, jednostavno nikad nece platiti dio svog duga. Strategija Azije dakle glasi - rast tako da poklanjaju. Ali treba razmisliti o posljedicama: Americki vanjskotrgovinski deficit vec je dostigao 5% ukupnog BNP-a, dugovi su narasli na 25% BNP-a. Obzirom na najnoviji razvoj dolara, Amerika može svoju unutrašnju ravnotežu - a politicki cilj je puna zaposlenost - postici samo ogromnom neravnotežom prema van. Da stvari ne postanu još gorima, mora se postici da Amerika ne raste sporije nego ostatak svijeta.
Strucnjaci agencije ING izracunali su da bi Americi trebalo smanjivanje 11% BNP-a da bi se vanjskotrgovinski deficit smanjio na 2%.
Naravno da Amerikanci nikad nece poduzeti takvo rezanje vlastitih krila. No da bi se sa tim deficitom ipak izašli na kraj, imaju još dvije mogucnosti: ili obezvrijedivanje dolara ili rast koji bi bio brži nego u ostatku svijeta - najbolje oboje. Jer postici samo jedan od ta dva cilja prakticno je nemoguce:
brutonacionalni dohodak trebao bi prakticno eksplodirati za 36% ili bi dolar trebao izgubiti 34% svoje vrijednosti.
A dok se ne može ni sanjati o takvom gospodarskom rastu, pad vrijednosti dolara barem pokušavaju zakociti merkantilisticka gospodarstva Azije svojim subvencijama. 2002. i u prvoj polovici 2003. strane su nacionalne banke tako financirale cetvrtinu americkog trgovinskog deficita. Rezultat jest da su njihove zalihe dolara porasle za 546 milijardi dolara a pritisak da bi se dolar spustio prenio se na zonu u kojoj su od intervencija odustali - dakle u zonu bilance kapitala. Dakle, da bi se ostvarili ciljevi o kojima govori institut ING ali samo da mu euro i jen posluži kao oslonac, onda bi euro narastao cak i preko dolara i 60 centi a japanski jen opet bi se vratio na 80. To bi sasvim sigurno znacilo deflaciju i u zoni eura i u Japanu. Druga je mogucnost da i ova dva gospodarstva - dakle ESB i Tokio - pocnu ciniti isto što i Azijati i pocnu intervenirati u korist dolara. To bi uzrokovalo monetarnu ekspanziju ali ni to nebi bilo dovoljno za stabiliziranje americkog vanjskotrgovinskog deficita. Došlo bi doduše do poleta svjetskom gospodarstvu ali koje bi vjerojatno završilo sa usijanjem i krahom dolara. Treca i od ovih najbolja mogucnost jest da Azijati prestanu sa svojom igrom iako su onda taoci vlastitih rezervi dolara. Ali one su prevelike a politicke reakcije u Americi na deficit koji je sve veci, sve opasniji. Azijske zemlje moraju osnažiti svoje valute - ne dramaticno, ali ipak u odredenoj mjeri. To ce te zemlje, naravno, koštati njihovog gospodarskog rasta ali postoji i još jedan scenario: ponavljanje takozvanog Nixonovog šoka. Oni su zapravo znacili kraj stabilnosti Bretton Woodsa a obzirom da se bliže izbori u Americi, predsjednik Bush mogao bi oštro udariti na sav uvoz u zemlju i te bi se prepreke ukinule tek kad bi sve svjetske valute narasle obzirom na dolar. Taj scenario - što god rekla Svjetska trgovinska organizacija - nije potpuno nezamisliv. Jer u jednom trenutku, mora završiti ta igrica sa djelom fiksnim a dijelom slobodnim tecajem. Pitanje jedino glasi - kada ce se to dogoditi. A do onda se zemlje Zone bilance kapitala moraju spremiti na pravu poplavu koja ce krenuti prema njima na tržištu deviza."
Dodajmo ovom najnoviju vijest: iz Europske Sredisnje Banke su objavili kako "nemaju potrebe" za bilo kakvim potezima - barem ne dok euro ne dosegne 1.35 $. Kako se stvari odvijaju - niti ta granica nije bas tako daleko.
"Dolar pada. To nije nikakvo iznenadenje, iznenadenje jest KAKO on pada. Od sijecnja 2002. americki dolar izgubio je 31% vrijednosti od svog australskog imenjaka, 30% obzirom na euro, 19% obzirom na japanski jen i britansku funtu i 18% prema kanadskom dolaru. Ali prema najvažnijoj valuti zemlje u razvoju, kineskom renminbiju - ostao je stabilan. I prema indijskoj rupiji, korejskom wonu, tajvanskom i singapurskom dolaru pa i prema ruskoj rublji - jedva da je pokazao neka odstupanja. Kako je to uopce moguce?
Odgovor glasi - 'intervencije'. Svijet se vratio u doba cvrstih mjenjackih tecajeva Bretton Woodsa koja je završila 1971. kada se pustilo svjetskom tržištu da regulira vrijednost nacionalih valuta. Peter Graber iz "Deutsche Bank" opisuje novi sustav mjenjackih tecajeva ovako: citav svijet je podjeljen u tri zone. Prva su Sjedinjene Države koju zovu "zona bilance kapitala" i u nju spada i Europa. Sa druge strane je "zona trgovinske bilance". Tamo gdje se ravnoteža vrti oko kapitala, te su zemlje koncentrirane na unutrašnju stabilnost vlastite valute a puštaju tržište da regulira mjenjacki tecaj. Zemlje koje su usmjerene na trgovinsku ravnotežu, fiksiraju mjenjacke tecajeve i pokušavaju neutralizirati monetarne posljedice intervencija u svojim tržištima. Jer njihov primarni cilj je gospodarski rast - i tu se sjecamo nacela merkantilizma. Tako zapravo merkantilisti Azije posuduju Americi novac da bi kupovali sve više robe u samoj Aziji. Ako pak Azijatima padne na pamet tražiti dio svog novca nazad, Amerika ce obezvrijediti svoju valutu i na taj nacin, jednostavno nikad nece platiti dio svog duga. Strategija Azije dakle glasi - rast tako da poklanjaju. Ali treba razmisliti o posljedicama: Americki vanjskotrgovinski deficit vec je dostigao 5% ukupnog BNP-a, dugovi su narasli na 25% BNP-a. Obzirom na najnoviji razvoj dolara, Amerika može svoju unutrašnju ravnotežu - a politicki cilj je puna zaposlenost - postici samo ogromnom neravnotežom prema van. Da stvari ne postanu još gorima, mora se postici da Amerika ne raste sporije nego ostatak svijeta.
Strucnjaci agencije ING izracunali su da bi Americi trebalo smanjivanje 11% BNP-a da bi se vanjskotrgovinski deficit smanjio na 2%.
Naravno da Amerikanci nikad nece poduzeti takvo rezanje vlastitih krila. No da bi se sa tim deficitom ipak izašli na kraj, imaju još dvije mogucnosti: ili obezvrijedivanje dolara ili rast koji bi bio brži nego u ostatku svijeta - najbolje oboje. Jer postici samo jedan od ta dva cilja prakticno je nemoguce:
brutonacionalni dohodak trebao bi prakticno eksplodirati za 36% ili bi dolar trebao izgubiti 34% svoje vrijednosti.
A dok se ne može ni sanjati o takvom gospodarskom rastu, pad vrijednosti dolara barem pokušavaju zakociti merkantilisticka gospodarstva Azije svojim subvencijama. 2002. i u prvoj polovici 2003. strane su nacionalne banke tako financirale cetvrtinu americkog trgovinskog deficita. Rezultat jest da su njihove zalihe dolara porasle za 546 milijardi dolara a pritisak da bi se dolar spustio prenio se na zonu u kojoj su od intervencija odustali - dakle u zonu bilance kapitala. Dakle, da bi se ostvarili ciljevi o kojima govori institut ING ali samo da mu euro i jen posluži kao oslonac, onda bi euro narastao cak i preko dolara i 60 centi a japanski jen opet bi se vratio na 80. To bi sasvim sigurno znacilo deflaciju i u zoni eura i u Japanu. Druga je mogucnost da i ova dva gospodarstva - dakle ESB i Tokio - pocnu ciniti isto što i Azijati i pocnu intervenirati u korist dolara. To bi uzrokovalo monetarnu ekspanziju ali ni to nebi bilo dovoljno za stabiliziranje americkog vanjskotrgovinskog deficita. Došlo bi doduše do poleta svjetskom gospodarstvu ali koje bi vjerojatno završilo sa usijanjem i krahom dolara. Treca i od ovih najbolja mogucnost jest da Azijati prestanu sa svojom igrom iako su onda taoci vlastitih rezervi dolara. Ali one su prevelike a politicke reakcije u Americi na deficit koji je sve veci, sve opasniji. Azijske zemlje moraju osnažiti svoje valute - ne dramaticno, ali ipak u odredenoj mjeri. To ce te zemlje, naravno, koštati njihovog gospodarskog rasta ali postoji i još jedan scenario: ponavljanje takozvanog Nixonovog šoka. Oni su zapravo znacili kraj stabilnosti Bretton Woodsa a obzirom da se bliže izbori u Americi, predsjednik Bush mogao bi oštro udariti na sav uvoz u zemlju i te bi se prepreke ukinule tek kad bi sve svjetske valute narasle obzirom na dolar. Taj scenario - što god rekla Svjetska trgovinska organizacija - nije potpuno nezamisliv. Jer u jednom trenutku, mora završiti ta igrica sa djelom fiksnim a dijelom slobodnim tecajem. Pitanje jedino glasi - kada ce se to dogoditi. A do onda se zemlje Zone bilance kapitala moraju spremiti na pravu poplavu koja ce krenuti prema njima na tržištu deviza."
Dodajmo ovom najnoviju vijest: iz Europske Sredisnje Banke su objavili kako "nemaju potrebe" za bilo kakvim potezima - barem ne dok euro ne dosegne 1.35 $. Kako se stvari odvijaju - niti ta granica nije bas tako daleko.
Oglas