1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dodik - rođak iz provincije

25. srpnja 2018

Milorad Dodik je bio maskota svih beogradskih elita. Kada bi, nekim čudom, izgubio vlast u Banjaluci, sutra bi bio zaboravljen. Ali sada je potreban jer „zapadno srpstvo“ dobiva na težini u svjetlu kosovske tematike.

https://p.dw.com/p/322tD
Serbien Milorad Dodik & Aleksandar Vucic
Foto: picture-alliance/Anadolu Agency/K. Maslarevic

Dejtonski mirovni sporazum kaže da entiteti imaju pravo uspostaviti „posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine".

Ta je opća rečenica jedna od tempiranih bombi upakiranih u famozni aneks 4 Dejtonskog sporazuma koji je ujedno i Ustav BiH-a. Jer „susjedne zemlje" bile su samo dvije – Hrvatska i SR Jugoslavija – pa ni 1995. nije trebalo mnogo pameti da se predvidi tko će s kim sklapati „posebne paralelne odnose". Što znače „posebni" odnosi? U odnosu na što su „paralelni"?

U tom širokom prostoru tumačenja kreću se sve beogradske političke elite od pada Slobodana Miloševića do danas. Šturi sporazum o uspostavljanju specijalnih odnosa između Beograda i Banjaluke prvi je potpisao predsjednik tadašnjeg ostatka Jugoslavije - SRJ- Vojislav Koštunica 2001., a sve potvrdio Boris Tadić, kao predsjednik samostalne Srbije, 2006. godine. Tu se otvaraju vrata za suradnju Srbije i Republike Srpske na gotovo svim područjima.

Na „posebne" i „paralelne" odnose su se pozivale sve vlasti, uključujući i aktualnu Aleksandra Vučića, a o „posebnosti" Republike Srpske nerijetko govore i oporbenjaci i to ne nužno nacionalističke orijentacije. Jer ne uzima se kao neko zlo kada Srbija kao „jamac Daytona" samo, eto, koristi jedan od paragrafa zapisanih u tom sporazumu.

Magična formulacija iz Ustava BiH – kojeg mnogi zovu etničkom luđačkom košuljom za tu zemlju – zapravo je omogućila vladarima u Beogradu ono što inače najviše vole: da istovremeno jesu i nisu muzičari. Tako ruku pod ruku idu europske integracije uz često naglašavanje „poštovanja integriteta" susjedne BiH i koketiranje sa „svesrpskim nacionalnim interesom" koji, razumije se, Drina ne može podijeliti.

Dodik je realnost

E sad, tamo preko Drine već dugo vlada i, ako ne bude žešćih tektonskih poremećaja, još dugo će vladati Milorad Dodik. To je izvjesnost s kojom u Beogradu moraju živjeti čak i ako im nije drag njegov rudimentarni stil, čak i ako bi možda u Banjaluci voljeli imati „specijalne odnose" s nekim tipom - suptilnijim od ovoga koji crta kartu Balkana na kojoj su BiH i Kosovo podijeljeni, a Republika Srpska i sjever Kosova u Srbiji.

Bosnien und Herzegowina Deutsche Produkte Professor für Soziologie Dragan Bursac
Dragan BursaćFoto: DW/A. Slavnic

„Milorad Dodik je u očima Beograda takozvani dobri rođak iz unutrašnjosti", kaže Dragan Bursać, kolumnist banjalučkog portala Buka. „To je čvrsta populistička desnica koja vlastima u Srbiji treba kao rezervni kotač, a bogami nekad i kao predizborna kombinacija, po pravilu dobitna, gdje se otvoreno koketira sa svim nacionalističkim desnim stavovima. Recept svih vlasti od Slobodana Miloševića je da se ističe Republika Srpska, to jest njen brand Milorad Dodik, kao briga za zapadno srpstvo."

U tom čitanju je Dodik maskota u marketinškom poslu na obostrano zadovoljstvo. Aleksadar Vučić, recimo, nije se ustručavao od radikalskog stil urlanja i pasivne agresije, ali je jako pazio da time ne zagazi u integritet BiH. Ali dovoljno je da ponekad obiđe Banjaluku, vodi Dodika sa sobom na vojne vježbe, rezanja crvenih vrpci, da ga pusti u televizijske emisije Pinka i Hepija gdje će ovaj, kao u nedavnom izdanju „Ćirilice", razvijati opskurne teorije o svjetskoj zavjeri protiv Srba.

Poruka koju Vučić time šalje biračima ne može biti jasnija. „On je kvazi-Europljanin i neke stvari neće reći, ali će pustiti Dodika kao glasnogovornika da kaže ono što narod želi čuti. Pragmatično je imati Dodika u džepu ili barem na nekoj televiziji s nacionalnom frekvencijom, a sve ih drži Aleksandar Vučić", kaže Bursać za DW.

Tome treba dodati tabloidnu mašineriju koja, osim što u tjednom ritmu izmišlja planirane atentate na Vučića, često upozorava da Republiku Srpsku samo što nisu srušile mračne sile.

S druge strane Dodik svoje česte – i u izbornoj godini sve češće – izlete u Srbiju ne mora posebno ni reklamirati. Kronično pojavljivanje iza Vučića znači: ja imam podršku u Beogradu. Dodik je čak u ožujku glasao i na lokalnim izborima u Beogradu premda bi se mnogi okladili da nije birao Vučićev SNS. Na završnoj konvenciji Borisa Tadića pred izbore koje je izgubio 2012. godine Dodik je s govornice SNS nazvao „marginalnim figurama" i „pobačajima".

Prema riječima našeg sugovornika, Vučić i Dodik su jedan drugog ipak morali „progutati kao žabe". Veže ih to što su, za sada, nepobjedivi u svojim sredinama. „Sad se drže kako znaju i umiju, povezani političkom silom koja je na njihovoj strani."

Mostar Bosnien und Herzegowina
Vučić treba Dodika, a važni su i dobri odnosi s predstavnicima crkveFoto: DW/V. Soldo

Povezivanje s Kosovom

Sociolog Slobodan Antonić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, nije jedini koji u ukupnom ponašanju Aleksandra Vučića vidi Don Juana, koji istovremeno laže dvije ljubavnice. „On uspijeva da ga podržavaju i 'drugosrbijanci' i 'nacionalisti'. Prvima govori da EU nema alternativu. Drugima kaže da će s ruskim migovima sačuvati Kosovo i Republiku Srpsku. To je, naravno, proturječno, ali – kao i Don Juanu – obje strane mu vjeruju", rekao je Antonić u jednom intervjuu za tjednik Vreme.

Don Juanu će trebati laži većeg kalibra u godini koja je sa svih strana označena prijelomnom za pitanje Kosova. Kao da zato u Beogradu Republika Srpska dobiva sve značajnije mjesto u jednadžbi. Jednom je to dio šireg mozaika novog crtanja granica na Balkanu. Drugi put opet sljedeća fronta na kojoj se „brani srpstvo" jer je i ova kosovska, izgleda, propala. Promatranje „srpskog pitanja" na Kosovu i u BiH kao spojenih posuda nije više nacionalistička egzibicija s marginalnih portala već sami mainstream .

Recimo Vuk Jeremić, lider Narodne stranke, koja će u okviru Saveza za Srbiju po svemu sudeći biti najznačajnija oporba Vučiću, svakako ne spada u najtvrđu desnicu pa opet širi tezu o planiranom „obespravljivanju Republike Srpske".

„Ako Vučić preda Kosovo, okrenut će se svojim partnerima sa Zapada i reći: 'Riješio sam vam najtežu stvar – to se nitko osim mene ne bi usudio. Mogu vam riješiti i Bosnu, ali mi je potrebno neko vrijeme, i da me u tom razdoblju ne kritizirate'", rekao je Jeremić u jednom televizijskom gostovanju.

Premda će građani Srbije u ispitivanjima javnog mnijenja kao najvažnije probleme kao iz topa navesti nezaposlenost, bijedu i korupciju – dok će se recimo Kosova sjetiti svaki dvadeseti – sve što ima nacionalnu notu zgodno je za podgrijavanje strasti.

Kod Republike Srpske kao da se u Beogradu etablirala definicija pokojnog Dobrice Ćosića koji ju je nazvao „preskupom, ali jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovici 20. stoljeća". Tu je „rođak iz unutrašnjosti", pa makar se zvao i Dodik, uvijek dobrodošao.