Djetinjstvo u izbjeglištvu | Priča dana | DW | 07.08.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Djetinjstvo u izbjeglištvu

U izbjegličkim kampovima na grčkim otocima cijela jedna generacije djece odrasta bez škole ili vrtića. I bez budućnosti. U najvećem kampu, na otoku Lezbosu, živi 14.000 ljudi. Među njima je 5.000 djece.

Gdje im je ostalo djetinjstvo?

Gdje im je ostalo djetinjstvo?

Kamp Moria na Lezbosu. U njemu se izbjeglice osjećaju kao u zatvoru. Već pet mjeseci, točnije od ožujka ove godine, oni ne smiju napustiti kamp. U potpunosti su fizički odsječeni od ostatka svijeta. Na snazi je i dalje zabrana izlaska zbog pandemije koronavirusa. Time se, kako tvrde službeni izvori, želi zaštititi izbjeglice od virusa.

Kontakt s vanjskim svijetom odvija se preko interneta. Jedan otac iz Afganistana, kojeg susrećemo u njegovom šatoru u kampu Moria, zahtijeva pomoć od svijeta. U šatoru su i njegova dva sina, oni bi ustvari trebali ići u dječji vrtić, ali sad pomalo uplašeno gledaju u našu kameru.

„Ukradena budućnost“

Njihov otac nam se žali da se njegovoj djeci krade budućnost: „Ja sam rođen za vrijeme rata, odrastao sam u ratu. I moja djeca su rođena u ratu, ali ne želim da i oni odrastaju u ratu i možda postanu ekstremisti. Želim da studiraju, zato sam ovdje. Molim Europsku uniju da nas izbjeglice prihvati, kako bi moja djeca mogla ovdje studirati i kako bi mogla pridonijeti društvu."

Izbjeglički kamp Moria

Izbjeglički kamp Moria

Prije proglašavanja zabrane izlaska zbog korone, dakle koncem veljače i početkom ožujka, ovi ljudi su barem na nekoliko sati smjeli napustiti kamp. Kako bi otišli na igralište ili posjetili neki od centara humanitarnih organizacija, gdje se volonteri iz cijelog svijeta brinu oko djece. Na otoku Samosu to čini organizacija SamosVolunteers, smještena odmah pored izbjegličkog kampa.

„Zajedno pjevamo, pravimo razne stvari. Nekad igramo i igrice kroz koje djeca mogu nešto i naučiti“, rekla nam je početkom ove godine Lavinia Frank iz humanitarne udruge SamosVolonteers:

„To je sve neslužbeno, mnoga od ove djece bi zapravo morala pohađati vrtić ili školu, ali toga ovdje nema. To znači da mi pokušavamo barem malo nadoknaditi taj gubitak, trudimo se nekako ih zabaviti."

Čekanje u redu za doručak, ručak...

Promjena u svakodnevnoj kolotečini barem na nekoliko sati dnevno, barem par sati nešto što naliči vrtiću ili osnovnoj školi. Stariji uzrasti pohađaju tečajeve engleskog ili grčkog. Ali ni toga više nema nakon uvođenja zabrane izlaska iz kampa.

No čak i dok su postojali te programe je posjećivao samo mali broj djece iz kampa. Ahmed iz Sirije, poput mnogih drugih, nikada nije bio na nekom takvom tečaju: „Uvijek su se održavali ujutro. A tada obično moram čekati u redu za doručak za moju mlađu braću i sestre.“

 A to čekanje često zna potrajati i po sat vremena, ili čak i duže, kaže Ahmed. A nakon što donese doručak, već uskoro mora ponovno stati u kolonu – kako bi preuzeo ručak.

Ahmed je, prije nego što je sa svojim roditeljima stigao u Grčku, dvije godine preživljavao u Turskoj. Tamo je mogao pohađati školu – teoretski. „Ali ustvari nisam mogao, jer sam morao raditi, kako bi zaradio par lira". Tada je imao samo 11 godina.

„Ionako nismo imali novca za olovke, papir i bilježnice“, priča Ahmed na turskom. Tijekom boravka u Turskoj, malo je naučio taj jezik. Ali već godinama nije pohađao školu. Ni ovdje, na grčkim otocima, u izbjegličkim kampovima ispred kojih se vijore zastave EU-a, nema školske nastave za nekoliko tisuća djece.

Sustav s greškom

„To je sustav koji je programiran s greškom", kritiziraApostolosVeizis iz humanitarne organizacije Liječnici bez granica. Niti je ikad bilo škola u sklopu  kampova, niti su djeca iz kampova smjela pohađati javne škole koje se nalaze odmah uz kampove na Lezbosu i drugim otocima. Nažalost je to tako, naglašavaApostolosVeizis:

„Javne škole nisu bile na raspolaganju toj djeci, jer se polazilo od toga da se ona tu nalaze ionako samo privremeno. A djeci bi osim toga bila potrebna posebna nastava. Uvijek je bilo nekakvih izgovora, tako da djeca iz kampa Moria nikada nisu ni krenula u školu."

Posljedice su stravične, pogotovo za psihu te djece. ApostolosVeizisi njegove kolegice i kolege brinuli su se oko brojne takve djece u poljskoj klinici Liječnika bez granica na Lezbosu: „Ljudi u kampovima gube nadu, svaki dan sve više i više. A djeca, oni ne gube samo nadu, kod njih se gasi i životna radost. Trauma kroz koju su prošla nastavlja se, ide sve dalje i dalje i jednostavno je se više ne mogu riješiti. To ide čak tako daleko da ta djeca sebe više uopće ne vide kao djecu.“

Djeca iz kampa Moria

Djeca iz kampa Moria

Posebno je teško djeci koja ne znaju što je igralište, koja još ne znaju što je vrtić ili škola.

Zaboravljeno mjesto, zaboravljeni ljudi

Omid Alizada je jedan od 14.000 izbjeglica smještenih u kampu Moria. Ovamo je stigao u studenom prošle godine, zajedno sa svojom suprugom i malim sinom, koji bi ustvari uskoro trebao krenuti u prvi razred.

Umjesto toga, ova obitelj čuči iza ograde kampa Moria i ima osjećaj da ih je cijeli svijet zaboravio: „Da, Moria je zaboravljeno mjesto, ovi ljudi ovdje su zaboravljeni ljudi", žali se Omid Alizada.